Tog vrućeg kolovoza 1991. godine Anđa Topić (46) u visokom stupnju trudnoće pogledom je obuhvatila krevetić, igračke i sve potrepštine koje će joj trebati kad nakon porođaja s bebom stigne u svoj vukovarski dom. Sa sobom je u bolnicu ponijela samo torbu s robicom za sina kad se rodi i ono najnužnije. U tom trenutku nije ni slutila da se u dom više neće vratiti.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Tomislav je rođen 5. rujna 1991. pod kišom granata koje su svakodnevno padale na Vukovar. Pri porođaju je težio 4300 grama i bio dugačak 53 centimetra. Moj suprug Jozo, hrvatski branitelj, posjećivao nas je u bolnici sve dok je mogao. No kad je krmača pala ispred vukovarske bolnice i kad su nas smjestili u podrum, više nije dolazio - počinje svoju priču hrabra mama Anđa.
U skloništu, kaže, snalazili su se kako su znali i umijeli. Trenutak kad su naoružani četnici ušli u vukovarsku bolnicu nikad neće zaboraviti.
- Vidjela sam ih kako ulaze i mašu oružjem te mi je na pameti bila samo misao kako da svojeg tek rođenog sina zaštitim da ga ne ubiju. Sakrila sam ga iza sebe i čekala. Prolazili su sati, nitko ne prolazi, nitko ne dolazi i ne znamo ništa. Nakon što su medicinsko osoblje izveli iz bolnice, rekli su nam da izađemo na dvorište gdje nas čekaju autobusi. Držala sam Tomislava čvrsto u naručju i samo čekala da krenemo - svjedoči Anđa. Nakon nekoliko dana neizvjesnog puta sa sinom se našla u zagrebačkom hotelu.
- Da sam s bebom na sigurnom znala sam tek kad smo stigli u Internacional. Tada sam saznala da mi je muž zarobljen i da je završio u logoru. Sin i ja ostali smo sami. Bila sam izgubljena, sjedila na prozoru i gledala ljude. A Tomislav je bio predivno i dobro dijete. Jeo je, spavao, nije plakao i bio je omiljen svima i u Internacionalu i u vojarni Črnomerec, gdje smo se preselili – svjedoči Anđa. Jedan od sretnijih dana bio joj je 14. kolovoz 1992. godine, kad joj je suprug Jozo pušten iz logora. Tomislava nisu htjeli krstiti sve dok mu se tata ne vrati te su na isti dan proslavili rođendan i krstili tada jednogodišnje dijete.
Tijekom našeg razgovora Tomislav (25) mirno gleda u fotografije razbacane po stolu. Vremena o kojem priča njegova majka ne sjeća se jer je bio tek rođena beba. No ističe kako se iskreno nada da se takva strahota rata više nikad neće ponoviti.
- Neka je sve prošlo, ne ponovilo se. Život mi je dobar, radim kao kuhar i trudim se ne razmišljati o prošlosti. Često se čujem s prijateljima iz Vukovara i vidimo se ili u Koloni sjećanja ili poslije toga u nekom kafiću. Volim Vukovar, volim te ljude, ali ovdje u Zagrebu imam dom i obitelj - kratko nam je ispričao Tomislav koji ne propušta ni jednu Kolonu sjećanja. Obitelj Topić u Vukovar se željela vratiti, no njihova je kuća do temelja bila razrušena i nisu se godinama našli na popisu za obnovu. Stoga su 1996. kupili plac u Resniku te sagradili kuću u kojoj su pronašli mir i zadovoljstvo
- Dvanaest godina smo proveli u vojarni na Črnomercu. Lijep je, prekrasan osjećaj imati dom – zaključili su Topići.