Napokon smo došli do dijela predizborne kampanje kad se mora povesti rasprava o pitanju koje se dugo godina provlači političkim i medijskim prostorom - o odnosu Zorana Milanovića i Putinove Rusije.

Ta tema otvara se ne samo zbog optužbi Olega Butkovića da je Milanović navodno kršio sankcije i pogodovao svom rođaku, inače zastupniku ruskog Rosnjefta, već i zbog vijesti da je ovoga vikenda Slovačka dobila proruskog predsjednika, nakon što je već dobila proruskog premijera.

Hoće li onda i Hrvatska nakon ovih izbora dobiti proruskog premijera?

Andrej Plenković koristio je u puno navrata taj argument u polemikama sa šefom države, kao što je i Milanović sam podgrijavao te optužbe svojim izjavama i potezima.

Ruske veze

Naravno, i HDZ i Plenković vuku dugačak trag svojih političko-interesnih veza s Rusijom, od PPD-a i Pavla Vujnovca, preko prepuštanja Agrokora Rusima, do imenovanja u Vladu ministra graditeljstva koji je bio povezan s ruskim kapitalom, ali i ministra koji se rastapao od divljenja pred ruskim šefom diplomacije.

No Milanović je istodobno izazivao divljenje ruskih medija kad je na početku rata govorio da je Ukrajina "najkorumpiranija zemlja na svijetu", da je sama kriva za agresiju, da je za agresiju kriva Amerika, odnosno krivi su apsolutno svi osim Rusije. Govorio je, kao i Putin, o "ukrajinskim nacistima", ali ne i o ruskim zločinima. Tvrdio je kako Rusija ne smije izgubiti, ali niti jednom nije izjavio da je Ukrajina ta koja ne smije izgubiti. Protivio se proširenju NATO saveza na Finsku i Švedsku, kako se ne bi provociralo Rusiju.

Njegovao je prisne i prijateljske odnose s Putinovim pionirima Viktorom Orbanom i Miloradom Dodikom. Isticao se desnim populizmom, antivakserskom i antimigrantskom politikom. Danas otvara prostor za suradnju s Domovinskim pokretom i Mostom.

A opet, trebao bi biti premijerski kandidat lijeve oporbe.

Čarobni frulaš

Ta lijeva oporba, SDP, Možemo! i drugi, krotko su slijedili Milanovića kao Čarobnog frulaša koji ih je naveo da u Hrvatskom saboru glasaju protiv obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, naravno na veliko oduševljenje Kremlja.

A sada se ljute i vrijeđaju kad im Plenković to nabija na nos.

O Plenkoviću i HDZ-u može se reći svašta, ali ipak je bio čvrsto - za neke, i prečvrsto - navezan na Bruxelles i politiku Europske unije, kao što i slijedi politiku NATO saveza. A to se sigurno ne može reći za Zorana Milanovića.

I tako, dok Putin instalira svoje sljedbenike, pristalice ili plaćenike po državama EU sa zadatkom da razbijaju jedinstvo Unije i NATO saveza, opstruiraju pomoć Ukrajini, rade na rušenju liberalne demokracije, na gaženju institucija i širenju kaosa, a sve to u kontekstu prijetnji ratom Rusije i NATO saveza i prijetnjom Rusije da će napasti druge europske države, Hrvatska se nalazi u specifičnoj situaciji.

Naime, Milanović bi trebao biti kandidat lijeve oporbe, za razliku od ustaljene prakse da Putina obično slijede desni radikali ili desni populisti.

Liberali za Putina

Birači liberalne ljevice, pobornici liberalne demokracije, zagovornici obrane Ukrajine, tako će dati glas svojim strankama koje će onda na mjesto premijera instalirati proruskog kandidata.

U tome bi im, pak, trebali pomoći Domovinski pokret i Most, stranke naslonjene na ruski kapital ili rusku politiku, kao i kandidat DP-a Mislav Kolakušić koji je u Europskom parlamentu, zajedno s Ivanom Sinčićem, otvoreno branio rusku politiku.

Zar će SDP i Možemo! doista pridržati ljestve dolasku proruskog premijera na vlast u Hrvatskoj?

Jer, kao što se sada iščuđavamo ili zgražamo nad vijestima da u Slovačkoj na vlast dolaze proruski igrači, baš kao i u Austriji, Mađarskoj, a možda uskoro i nekim drugim zemljama (Americi s Trumpom, na primjer), to bi se moglo dogoditi u u Hrvatskoj.
I to pod kapom progresivnih, liberalnih, ljevičarskih stranaka koje se trude promovirati politike direktno suprotne Putinovim.

Ono što govori, a ne što misli

I tko god misli da Milanović nije ruski igrač, neka samo pogleda njegove izjave i poruke. On ništa nije skrivao, ništa nije uljepšavao, ništa nije kontekstualizirao. I ako netko misli da će po dolasku u Banske dvore na čelu lijeve koalicije odustati od tih stavova, neka se sjeti kakve je stavove Milanović zastupao dok je bio predsjednik SDP-a.

Političare, a naročito kandidate na izborima, ocjenjuje se po onome što govore i što rade, a ne po onome što navodno misle. Ili što bi njihovi birači željeli da misle. Onako kako SDP-ovci i Možemovci misle da Milanović tek "taktizira" i skuplja glasove za pobjedu na izborima.

Ali kakva bi to pobjeda bila? I čija bi to pobjeda bila? 

Vladimira Putina, ruskih interesa, ruskih lobista, ruske politike, ruskih sljedbenika koji rade na rušenju liberalne demokracije, Ustava, institucija, ljudskih prava, osobnih sloboda...

"Rusija mora pobijediti"

Pa i na rušenju globalnog poretka u kojem je dozvoljeno da Rusija napadne, podijeli, uništi susjednu državu, a da Milanović kaže kako "Rusija mora pobijediti jer je prevelika da izgubi".

To je pitanje o kojem moraju voditi računa birači na liberalnoj ljevici, ako već to ne smeta samim SDP-ovcima koji iz osobnih i partikularnih interesa ne propituju politiku svog premijerskog kandidata.

Koji, eto, još uvijek kao predsjednik države aktivno vodi kampanju za parlamentarne izbore.

Pa ako Milanović postane premijer, neće biti sretne samo stranke koje su ga podržavale i birači koji su zbog njega glasali, već bi dašak sreće mogao zapljusnuti i hodnike Kremlja.

Ruski mediji mogli bi opet u pozitivnom svjetlu spominjati Zorana Milanovića.