Kazneno djelo teškog sramoćenja ukinuli smo u suradnji s Ministarstvom kulture, a u to se uključio i premijer, rekao je ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković.

Što je “teško sramoćenje”?. To je, pojednostavljeno govoreći, objava tvrdnji koje mogu naštetiti nečijoj časti i ugledu unatoč tome što su istinite. Zakon je jamčio obranu prava na objavu takvih činjenica ako su u javnom interesu, no jasno je da je “javni interes” nešto što sudac i novinar ne moraju definirati na isti način. To je kazneno djelo u zakon uvela Milanovićeva vlada, braneći se da je time proširila slobodu jer je od “sramoćenja” preimenovala djelo u “teško sramoćenje” umjesto da ga izbaci.

Žarko Puhovski je tad rekao da zabrana sramoćenja - opasna odredba iz Kaznenog zakona - za sobom povlači vrstu moralnog idiotizma kod velikih stranaka, koje su nesposobne za moralni sud i u krajnjim slučajevima tretiraju DORH kao svoj etički savjet koji umjesto stranke donosi prosudbu. Konačno, sramoćenje je djelotvoran, a često puta i jedini alat kojim novinari mogu djelovati na moćnike - oni u svojim rukama nemaju instrumente sile.

Stoga je jasno da su mnogi moćnici, uhvaćeni u nedjelu, posegnuli za inkriminacijom “teškog sramoćenja” kako bi ušutkali i kaznili novinare. To je postao i unosan biznis. Sad je toj praksi masovne naplate “duševnih boli” zbog pisanja istine došao kraj. U nekoliko slučajeva novinari su izvukli deblji kraj, no toga više neće biti. Kaznena djela klevete i uvrede ostaju, jer su čast i ugled zaštićeni Ustavom, no i ovo je korak naprijed.