Sarafina Lauš, iz travničkog sela Čukle, u lipnju  1993. izgubila je trojicu sinova (Miroslav 1971., Fabijan 1961., Dragan 1959.) i muža Ivu (1939. godište). I ona sama bila je žrtva tzv. Armije BiH. Osim u logoru u Čuklama, bila je zarobljena i u Zenici jedanaest mjeseci, piše Dnevnik.ba. 

Njena obiteljska tragedija, tragedija je mnogih u Središnjoj Bosni. Nalogodavci i počinitelji poznati, na stotine pisanih i usmenih iskaza, nekoliko istraga, no i dalje je to, još jedan u nizu – zločina bez kazne. Bila je i svjedokinja pred Haaškim tribunalom  u predmetima Blaškić i Kordić/ Čerkez. 

Sarafinina tragedija, iako je bila davno, za nju je svakog dana jednako živa. Kao da se jučer dogodila.  

- Zašto je to sve bilo, obitelj raseljena, boli me što nema njih četvorice, moj Miro je tada imao 22 godine, ostala sam sam s osmero dice, valja to prehranit, bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini - kaže Serafina. 

Baka Sarafina, inače, rodila je  jedanaestoro djece. 

Jedno joj je preminulo kao dijete, rat joj je oduzeo trojicu sinova i muža. Dvojica, od trojice, poginulih sinova obitelji Lauš, u trenutku pogibije, imali su zasnovane obitelji,  po četvero djece. Sarafina ima još tri sina, četiri kćeri, 26 unučadi i 10 praunučadi. Obitelj, uglavnom, raseljena po europskim zemljama.   Govori kako gleda TV stalno i da se “samo sekira“.  

Sarafina govori da samo traži pravdu, a ne novčanu odštetu. 

- Ne tražim ništa, ne treba meni odšteta, nikakve pare, samo pravda, znadem tko mi je dicu pobio, i oni znaju, teško čekaju da i ja još umrem - kaže Sarafina i dodaje kako oni misle da neće imati tko o ovom pričati poslije njene smrti, ali da će uvijek netko ostati, ima sve zapisano. 

Navodi i kako je njenog sina, Miroslava, tada  dvadesetdvogodišnjaka, zarobljenog pripadnika HVO-a, navodno, netko htio spasiti. 

- Bili smo zarobljeni svi u toj garaži, izveli su ga, odveli ga, jedan mu k'o biva rek'o da bježi da ga ne ubiju, poslije se čulo, strijeljali su ga - kaže Serafina. 

Kada je počeo rat, govori Sarafina, zaklinjala je sinove živim Bogom da nikoga ne diraju. 

- Što su oni kome skrivili tada bili, eto, što, dajte pravdu, od Boga pravdu, ako za Boga znate - govori Sarafina. 

Opisujući svoj doživljaj traumatičnih zbivanja u Čuklama i inače na tom dijelu hrvatskih sela, Sarafina kaže, da nije slutila da će joj to, nekadašnji, bivši, prvi susjedi napraviti. 

- Onda su rekli da se to desilo nakon namaza, na uranku su nas odveli i zarobili, otišli Bogu da se mole pa to napravili, je li im to Bog? - pita se Sarafina. 

Dok su bili zarobljeni u Čuklama, prisjetila se Sarafina, “tukli su ih i provocirali“. Kada je ona puštena, “ne zna što je dalje bilo, al' govorili su joj naši  da je bilo svega“. 

- Možeš ti zamislit', pored svih tih strahota, jednom su dicu poslali, pa mi ondje zarobljeni, a dica nas muslimanska pljuju, eto, zar to nije iživljavanje? -  pita se Sarafina. 

Opisuje i kako su muslimanska djeca po selu uzvikivala da će hrvatska sela biti njihova jer je to rekao, Alija Izetbegović, ratni lider današnjih Bošnjaka. 

- Prid sami rat sam osjetila da će nešto biti, vraćala se iz crkve i došla, kad moja unučad utirana u naš hodnik, muslimanska djeca im viču, sve će ovo naše biti, Alija je reko - prisjeća se Sarafina.  

- Žrtve su žrtve, ja to razumijem, sve mi se isto desilo, ali nema televizije, samo se priča da su njihove majke žalosne, mi izgleda nemamo pravo, biti ni žalosne - kaže Sarafina. 

Govori i kako rijetko ide u Čukle, a da susjedi sve znaju, no, isprike nema. 

- Bježe od mene kad me vide u selu, nitko mi nikad izvini nije rekao, a ima ih koji su mi dicu mogli spasiti, pa nisu - kaže Sarafina.
Vojnici tzv. Armije BiH nisu se mogli 'nagoditi' tko će zaposjesti njenu obiteljsku kuću, izgrađenu tek pred rat, pa su je zapalili. 

- Sve se to od krvavih, hrvatskih, nokata gradilo i napravilo, kad odem tamo, ne mogu, ne znam, od tuge, sve to kada vidim - govori Sarafina. 

Prisjetila se i zarobljeničkih 11 mjeseci u Zenici. 

- Nas je ostalo, 11 stari skroz, odvezlo nas na Ovnak, u kombiju nam veli jedan, treba poklat' ustaška govna pa ih zatrpat',  da, govorio je on, ne troše metke na nas - govori Sarafina.  

Napominje i da su dva dana lutali po bosanskim šumama, skrivali se, uz šiblje i granje, a kada bi dolazili SFOR-ovci, onda bi ih opet poslali u šumu, da se ni ne zna da su zarobljeni. 

Prisjetila se i pomoći neke Srpkinje u logoru u Zenici, ali i strahota koje joj je govorila. 

- Donosila mi je nekad hranu, i jednom mi rekla, da su nekog Srbina u Zenici, u stanu, vrlom peglom ubili, eto, znade li ti za to 'tko? - pita se Sarafina. 

Podsjeća  i kako su vojnici govorili “ima li hrvatske đubradi po Zenici, ako ima, sve ih kupi, pa živi štit od njih“. 

Nakon što je razmijenjena s ostalim hrvatskim civilima, Sarafina je, neko vrijeme boravila u Vitezu.   Kaže i da ne zna kako su Hrvati u  Središnjoj Bosni uopće ostali ovdje. 

Na  pitanje zašto nije s obitelji nakon rata otišla u Hrvatsku ili u treće zemlje Sarafina kaže da ne može nigdje drugo nego u Bosni, bez obzira, koliko je sve boli. 

- Kud god da odem, ne bi mogla živjet' nigdje drugo nego u Bosni. Veže me zemlja. Zjapi sve prazno, narod nam izginuo, krave pokrepale, ljudstvo se istrjebilo, al' nek' svak' upamti, i naši i njihovi, di god tuđe otmeš, nema sreće, znaj - kaže Sarafina i zaključuje:  'Sve bi im i halalila i pripisala, i kuću tu i njive sve, samo da su mi moja dica živa'.