Prema snimci Državnoga zavoda za statistiku od 2012., u Hrvatskoj živi više od 158.000 Marija i više od 147.000 Ivana. Time su najbrojniji uzorak nominalno određenih ženskih i muških osobnosti, doduše, unutar sve vremešnije populacije na ovdašnjim terenima, u prosjeku starijih od 40 godina. Znači da Marije i Ivani, uz naoko biblijsku inspiraciju, uglavnom pripadaju razdoblju koje se smatra radikalno ateističkim i zatvorenim u odnosu prema Zapadu: roditeljskoj kulturi ‘50-tih i ‘60-tih godina 20. stoljeća. Prema „Hrvatskom prezimeniku“ dvojice autora, informacije sugeriraju kako su Marija i Ivan Horvat - pa odmah za njima Ana i Josip Kovačić - najtipičniji onomastički predstavnici hrvatske nacije.

To je paradoksalnije da su Marije i Ivani, kao neka vrsta pionira globalizacije, sredinom prošloga stoljeća jednako zauzimali top-položaje od Njemačke do Sjedinjenih Američkih Država, dakako, u vlastitim jezičnim varijantama. Premda je Ivan i danas očuvao jednu od vodećih pozicija, od 1990. ipak bilježi pad popularnosti, zasad mnogo više u svijetu, nego u Hrvatskoj, najavljujući da će u nastupajućim generacijama padati sve niže, potisnut imenom Luka.

Posljednjih godina pak Marija, uvelike posustaje pred Lucijom, Lanom i Sarom. U istom su trendu nestali Tomislavi, Krešimiri i Branimiri, koji se smatraju nominalnim sljednicima nacionalnih kraljeva. Hrvoje, nekoć najizravnija reminiscencija na Hrvate, u samostalnoj državi jedva da ikome pada na pamet. Slična je sudbina pogodila Vesne i Gorana. Zemlja je njima vrvjela ‘70-tih godina 20. stoljeća, evocirajući panslavenski korijen na Balkanu: Vesna kao poganska božica proljeća, Goran, navodno, kao sinonim za brđanina. Nakon vala masovnosti, danas stare u nešto demodirano i trivijalno, zajedno s naraštajem svojih bioloških nositelja.

>> Više pročitajte u novom Expressu