Bizovačke toplice propadaju deset godina. Prodavala ih je prošla, prodaje ih i ova vlada. Cijena je 130 milijuna kuna, ali strateškom partneru ni traga ni glasa. Barem osam godina stare su i najave o gradnji biotehnološkog parka Varaždin, obećavajuće, najveće greenfield investicije vrijedne 150 milijuna kuna. Obećavali su nam svašta - hrvatsku Silicijsku dolinu, 1500 novozaposlenih, gradnju edukacijskih institucija... Ništa, baš ništa se nije ostvarilo. I priča o Kupari rivijeri stara je godinama. Međutim ni taj turistički kompleks, vrijedan 400 milijuna eura, ne pronalazi ulagača. I tako se “fantomski” projekti samo nižu - hoteli u Podgori, Makarskoj, Korčuli, Orebiću, na Rabu i još mnogi drugi stoje. Nema ih nigdje, nigdje osim u katalozima investicija, koje naše vlade objavljuju iz godine u godinu. I tako se investicije iz godine u godinu pojavljuju samo u golemim knjižurinama, prostiru se na stotinama strana, ali nikako da se prostru na stotine četvornih kilometara.
Winston Churchill svojedobno je rekao kako će Amerikanci uvijek učiniti pravu stvar, ali tek nakon što iscrpe sve alternative. S Hrvatima je slično. Zapravo i gore. Mi još crpimo alternative, a prave stvari, na žalost, ni na vidiku. Što je još gore, ne tiskaju samo vlade kataloge investicija. Pridružili su im se u tome i mnogi drugi, a među njima su i Hrvatska gospodarska komora i Hrvatska komora inženjera građevinarstva.
Čemu? Čemu, s obzirom na to da su gotovo svi projekti isti i u katalozima iz vremena HDZ-ove vlade i u vrijeme Kukuriku koalicije i da se baš ništa ne mijenja.
U razgovoru s ekonomskim stručnjacima zapravo zaključujemo da je naša administracija našla još jedan dobar način da uveliča i dodatno zakomplicira, a pritom i dobrano naplati, još jednu problematiku, koja neće tako skoro prestati biti problematika.