Bilo ljeto ili zima, u nekoliko prostorija dvorišne zgrade na kraju zagrebačke Savske ulice temperatura je uvijek 10 stupnjeva Celzijusa, a vlage je točno 35 posto. U toj neuglednoj zgradi, nekadašnjoj tvornici olovnih proizvoda, jedno je od najvećih blaga hrvatske kulture. Na 26,7 milijuna metara filmske vrpce ovdje su svi domaći filmovi ikad snimljeni. Hrvatska kinoteka, odjel Hrvatskog državnog arhiva, čuva više od 11.000 naslova. Osim konzerviranja, osnovna zadaća im je restauracija filmske građe, objašnjava pročelnica Hrvatske kinoteke Carmen Lhotka, zbog čega njihovi tehničari na posebnim aparatima redovito pregledavaju te silne metre filmske vrpce, milimetar po milimetar. Primjerci na kojima pronađu oštećenja stavljaju se na “listu za popravak”, a kad dođu na red putovat će do Budimpešte. Otkad je 2012. zatvoren laboratorij Jadran filma, na čijem mjestu šef tog nekadašnjeg produkcijskog diva Vinko Grubišić namjerava napraviti hostel, fotokemijska restauracija oštećenog celuloida više se ne može napraviti kod nas.
- To nam je zakompliciralo i poskupilo postupak - priznaje Lhotka. Restauracija ima više faza, a svaku treba nadgledati, što znači da će netko svaki put morati potegnuti do Budimpešte. Vinko Grubišić tvrdi kako je laboratorij trebao zatvoriti i prije jer je godinama stvarao milijunske gubitke, a sad u pogon stavljaju telekino, uređaj za digitalnu restauraciju vrijedan više od deset milijuna kuna. Digitalnom restauracijom već se bave dva domaća studija, ali ona nije uvijek rješenje.
- Ako postoji samo jedna kopija, obvezno se šalje na fotokemijsku restauraciju jer je sigurnije čuvati filmove na vrpci. Nema pouzdana načina da se dugotrajno čuvaju digitalni zapisi, dok filmska vrpca na odgovarajućoj temperaturi i vlazi garantirano traje 300 godina - ističe Carmen Lhotka. Fotokemijska je i jeftinija. Troškovi restauriranja ovise o nizu faktora i zato variraju, ali kod dugometražnijh filmova treba računati na barem 100.000 eura.