"Braćo, ovdje kraj mene stoji izaslanik vođe velikog Reicha. Njemu imamo zahvaliti da je oslobođenje Hrvatske bez krvi proteklo. Zato kliknimo: Heil!". Tim riječima se predstavnik ustaškog pokreta u zemlji, Slavko Kvaternik, 10. travnja 1941. navečer zahvalio Edmundu Veesenmayeru, čovjeku kojega je Adolf Hilter ovlastio da pomogne ustašama uspostaviti vlast u Zagrebu. I doista se nije mogao dovoljno zahvaliti. Jer ustaše na vlast nisu došle zahvaljujući vlastitom političkom, a još manje vojnom angažmanu. Preuzimanje vlasti omogućili su im pripadnici oružanih snaga Trećega Reicha, ali prije svih Adolf Hilter i Benito Mussolini, koji su se prethodno složili da će upravo u ustašama imati najlojalnije suradnike. I dok je Slavko Kvaternik u Zagrebu otvarao šampanjac, njegov sin Eugen (Dido), najbliži suradnik Ante Pavelića, u Italiji je svjedočio komornoj atmosferi. Čuvši da je NDH proglašena bez njega, poglavnik ustaškog pokreta, koji u tom trenutku živi u Firenci, bio je zabrinut. Uhvatila ga je paranoja da će odluku o tome tko će voditi novonastalu državu donijeti Nijemci, a ne njegovi sponzori i tutori Talijani. Zato ga je sutradan u svoj rimski ured pozvao Duce kako bi ga umirio i objasnio mu da nema razloga za brigu jer je sve već dogovoreno s Führerom.
Šest dana nakon proglašenja NDH, Pavelić napokon dolazi u Zagreb i preuzima dužnost poglavnika. Već sredinom travnja bilo je jasno kako će izgledati nova hrvatska država. U vanjskopolitičkom, vojnom i ekonomskom smislu bit će podređena Italiji i Njemačkoj, dok će glavni unutrašnjopolitički cilj biti uspostava etnički, vjerski, rasno i ideološki "čiste" države hrvatskog naroda. Sve nepoželjne trebalo je na ovaj ili onaj način eliminirati iz društva, a eliminacija se uglavnom provodila terorom. Teror je započeo oduzimanjem imovine, ograničavanjem građanskih prava, protjerivanjem i pokatoličavanjem, a završio masovnim ubojstvima civilnog stanovništva na najrazličitijim lokacijama, između ostalog i u logorima poput onoga u Jasenovcu.
Svoj doprinos novom svjetskom poretku, kakvog je zamislio Adolf Hitler, ustaše su dale deportacijama Židova i Roma u nacističke logore smrti, ali i ubijanjem istih u logorima koje su sami organizirali. Na posebnoj meti režima bili su građani srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti. Kako su isticali ideolozi ustaškog pokreta, represija nad srpskom djecom, ženama, starcima i seljacima bila je svojevrsna osveta za sve zlo koje su srpski nacionalisti i nositelji velikosrpske ideologije učinili Hrvatima u proteklom periodu. Sredinom travnja 1941. hrvatski su nacionalisti srpske nacionaliste smatrali glavnim neprijateljima prema kojima nije smjelo biti milosti.
Četiri godine kasnije nešto drugačija priča. Sredinom travnja 1945. na sastanak s vođom hrvatskih nacionalista i još poglavnikom NDH dolaze predstavnici srpskih nacionalista, točnije vođe četničkog pokreta Draže Mihailovića. U svega nekoliko dana srpski i hrvatski nacionalisti susrest će se tri puta. Uz Antu Pavelića, s Mihailovićevim ljudima razgovarali su Andrija Artuković i Maks Luburić. Vođa četnika moli vođu ustaša za nesmetan prolaz svojih vojnika preko teritorija NDH dalje na zapad te pomoć u hrani, streljivu i lijekovima. Ante Pavelić bez puno razmišljanja pristaje izaći u susret Draži Mihailoviću. Drugim riječima, ustaše odgovorne za masovne zločine nad srpskim narodom pružaju logističku, vojnu i humanitarnu pomoć četnicima odgovornima za masovne zločine nad hrvatskim narodom. Mihailović je ponudio i zajedničku borbu ustaša i četnika protiv partizana, tj. komunista, ali je Pavelić tu ponudu odbio. On, naime, na borbu za dom u tom trenutku više nije bio spreman.
Nije li sve navedeno (uz sve nenavedeno) dovoljan razlog da Hrvati ustaše, a Srbi četnike smatraju primjerom nacionalne sramote i izdaje? Razlog da ustaštvo i četništvo nikako ne mogu stajati u istoj rečenici s terminom domoljublje?
Da, desetljećima je to bio više nego dovoljan razlog. A onda je, gotovo preko noći, taj razlog izgubio bitku s povijesnim činjenicama. Ali i zdravim razumom.