Ako je u nekom paralelnom svemiru i postojala mala mogućnost da HDZ jednom preuzme vlast u Zagrebu, posljednjim manevrom vodstva te stranke mogućnost je vjerojatno potpuno uklonjena. Da podsjetim, razlog je Vladino, ili preciznije - premijerovo, nametanje odluke suprotne onoj demokratski izabrane gradske vlasti, a uz moguće kršenje zakona i Ustava Republike Hrvatske. Riječ je, naravno, o odluci da se izađe u susret rukometašima, koji su poželjeli da njihov doček na Trgu bana Jelačića uveliča pjevač Marko Perković Thompson. Iako je takva želja u suprotnosti s odlukom zagrebačke gradske skupštine da na javnim površinama i u objektima kojima upravlja Grad nije dozvoljeno negiranje antifašizma i veličanje ustaštva. A upravo je to ono što Thompson svojim pjesmama, ali i izjavama, već desetljećima radi. Iz nastupa Andreja Plenkovića kojima je branio svoju samovolju bilo je očito da se u pozadini cijele priče skrivao i pokušaj da ponizi političkog protivnika, u ovom slučaju gradonačelnika, kad ga već kandidat njegove stranke nije mogao pobijediti na izborima. Svoju volju je Plenković u ovom slučaju nametnuo, ali gradonačelnika nije ponizio nego samo dodatno ojačao. Kao što sam siguran da je i Zagrepčanima, ignoriranjem njihove volje, poslao jasnu poruku za koga u budućnosti (ne) trebaju glasati.

Nije ovo prvi put da HDZ i njegovi čelnici pokušavaju nametnuti svoju volju Zagrepčanima. Ta, sad već tradicija, traje punih 35 godina, a njezin rodonačelnik bio je Franjo Tuđman. Prvi predsjednik te stranke i neovisne hrvatske države, iako izabran demokratski, vrlo brzo je preuzeo autokratski stil vladanja. Drugim riječima, smatrao je da je njegova volja iznad volje građana. Postalo je to jasno 1991. kad je odlučio preimenovati nogometni klub ističući kako su oni koji podržavaju ime Dinamo agenti Beograda, pristaše Jugoslavije itd. To što su se navijači Dinama u najvećoj mjeri dobrovoljno uključili u obranu zemlje, a mnogi izgubili i život boreći se protiv ludila koje je dolazilo iz Beograda i Jugoslavije, njega nije zanimalo. Ne samo što je Tuđman zabranio ime Dinamo nego je i samovoljno odlučio da se klub zove najprije HAŠK Građanski a zatim Croatia. Što su građani Zagreba mislili o nametanju volje jednog čovjeka koji s klubom nije imao nikakve veze, najbolje govori grafit iz 1990-ih: “Da je sloboda i demokracija, bio bi Dinamo a ne Croatia!”. Do vraćanja imena Dinamo došlo je tek nakon smrti Franje Tuđmana i HDZ-ova gubitka vlasti.

Drugi primjer ignoriranja volje Zagrepčana datira u 1995., kad su na izborima za gradsku skupštinu pobijedili predstavnici oporbe. Predsjedniku HDZ-a volja birača nije bila po volji, pa je sljedeće dvije godine odbijao prihvatiti četiri oporbena kandidata za gradonačelnika Zagreba. Naravno, HDZ je tu političku, ali i demokratsku, krizu “premostio” imenovanjem povjerenika koji je dvije godine u ime Vlade, a ustvari HDZ-a, upravljao gradom. Nekako istodobno događala se još jedna kriza, kojom su HDZ i njezin predsjednik manifestirali samovolju kad je riječ o demokraciji, ali i volja Zagrepčana. Naime, 1996. vlast predvođena HDZ-om pokušala je ugasiti jedan od simbola Zagreba - Radio 101. Tek masovnim protestom, najvećim u povijesti grada, Zagrepčani su spriječili daljnje urušavanje medijskih sloboda i demokracije. Franjo Tuđman nije bio zadovoljan reakcijom stanovnika glavnoga grada, pa je nezadovoljnike nazvao jugokomunistima, političkim diletantima, “bezglavim smušenjacima”, suradnicima “crnih, žutih i zelenih vragova”. Vidno ljutit i namrgođen, predsjednik HDZ-a tad je zaprijetio: “Nećemo dopustiti onima koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija”. Ali samovolja i ponižavanje ovog puta nisu urodili plodom. Ubrzo nakon pokušaja “institucionalnog” nasilja nad Radijom 101 HDZ je izgubio kontrolu nad Zagrebom te je u sljedećih 25 godina sa svakim novim izborima postajao politički sve manje važan faktor u glavnom gradu Hrvatske. Tako je i danas, a po svemu sudeći - tako će i ostati.

Zaključak ovoga kratkog povijesnog podsjetnika je taj da ignoriranje volje građana, a posebno ponižavanje demokratski izabranih predstavnika vlasti može ostavljati dojam uspjeha. Ali je on kratkoročan jer se temelji na sili i aroganciji.