Od početka do kraja kampanje HDZ i SDP glasačkom su tijelu pokazali samo dvije jasne razlike. Prva: biračko pravo Hrvata iz Bosne (dijaspora) HDZ želi sačuvati, a SDP ukinuti. Druga razlika - porez na kapitalnu dobit SDP želi uvesti; HDZ se tome protivi. I to je uglavnom to, pa je žalosno što je na kampanju "spucano" više od 110 milijuna kuna jer će se ionako sve svesti na dvojbu: Sanader ili Milanović. Ne bi li onda kudikamo poštenija i mnogo jeftinija varijanta bila organiziranje niza sučeljavanja?
Pošto tu činjenicu obojica znaju, možemo reći da su obojica podbacila. Ivo Sanader nije se usudio izaći na sučeljavanje pa je tako pokazao strah i nesigurnost, kojima je samo pojačao sve sumnje javnosti. Zašto se uspješan i pošten čovjek ne bi suočio s protivnikom? Istu je pogrešku, međutim, učinio i Zoran Milanović. Odbivši protiv Sanadera ući u studio s Ljubom Jurčićem, Milanović je pokazao da ljudi nisu snaga nego slabost, i da SDP nije tim. Dakle, već je prije izbora pokazao da ni trunke ne vjeruje u dvije glavne parole svoje stranke. To znači da će se s Markova Trga i dalje vladati - kancelarski, a o najvažnijim stvarima neće odlučivati kabinet, nego Vođa. Tko god on bio. Obostrano odbijanje suočavanja najveći je skandal predizborne kampanje jer je naciji ukinuta mogućnost da u izravnom dvoboju vidi tko je bolji.