U korona krizi su dvije stvari sigurne:

Kao prvo, jesu li naše mjere ispravne ili krive, odmjerene ili pretjerane saznat ćemo tek iz budućih povijesnih knjiga. Potpuno je otvoreno hoćemo li ubuduće na koronu gledati kao zdravstvenu katastrofu ili kao slom našeg gospodarstva. Moguće je, ali nikako sigurno da je ono što velika većina smatra ispravnim, zaista i ispravno. Protiv povijesnih katastrofalnih grešaka ne možemo razviti kolektivni imunitet.

Kao drugo, gotovo svi stručnjaci u koje se u ovoj krizi pouzdamo (ili moramo pouzdati), bili su u gotovo svakoj procjeni toliko u krivu da se naše povjerenje u njih može objasniti još jedino očajem.

Isprva su nošenje maski gotovo ismijavali. Sada su one obavezne. Upozoravali su da škole i dječje vrtiće ne treba zatvarati, sada su milijuni djece već tjednima kod kuće. Smatrali su da je zatvaranje granica beskorisno. Sada više nitko ne ulazi u državu. Unatoč svim mjerama stalno su upozoravali da će se kolaps našeg zdravstvenog sustava vrlo skoro dogoditi. Sada u bolničkim hodnicima vladaju grobna tišina i strah od gubitka posla.

Institut Roberta Kocha je preporučio da se na tijelima ljudi koji su umrli od korone ne vrši autopsija. Sada se autopsije ipak obavljaju, a forenzičari kažu da mnogi preminuli u stvari nisu umrli od korona virusa. Sportski tereni i dvorane su morali biti zatvoreni. Sada je tenis u nekim saveznim državama dozvoljen, u nekima zabranjen, iako bi zapravo trebao biti opasan po život.

Ono što me najviše brine je činjenica da je naše gospodarstvo u velikoj mjeri masovno nastradalo, djelomično i do te mjere da se neke neće moći spasiti. I zbog toga si Vlada sad gotovo sigurno više ne može dopustiti priznati da je pretjerala sa strogoćom mjera.

Stručnjaci moraju ostati u pravu, jer ne smiju biti u krivu. Uništavanje njemačkog gospodarstva ne može preživjeti ni jedna stranka, vjerojatno ne može niti demokracija.

Zbog toga smo sve češće svjedoci svojeglavosti, tvrdoglavosti i bahatog "ja sam u pravu“ stava. To me podsjeća na izbjegličku krizu, rekao je jedan član vlade kancelarke Merkel.

Kancelarka optužuje svakog tko sumnja u njezin način pokretanja gospodarstva i ne želi „orgije diskusija o otvaranju“, kako je nazvala pretjeranu raspravu o tome. Kancelarka govori o tome da neki previše žustro reagiraju, bez da objasni na što konkretno misli. Šef frakcije CDU-a Ralph Brinkhaus ruga se Arminu Laschetu koji se ne slaže s političkim smjerom stranke, i svi drugi se smiju.

Je li zaista dobra ideja da se u našoj državi u ovim teškim vremenima smijemo onima koji drugačije misle i uzdižemo se iznad njih?

Mislim da se interesi mnogih ljudi i onih koji te ljude predstavljaju velikom brzinom udaljavaju jedni od drugih:

- Za svakog političara koji se zalaže za ublažavanje mjere, svaki umrli od korone mogao bi predstavljati veliki rizik, u stilu – „to je vaš mrtvac gospodine/gospođo...“

- Za milijune ljudi je katastrofa kada se gospodarska osnova egzistencije uništava, bez obzira što i dalje ima mrtvih od korone.

Politika se ne upušta u ovu gorku, ali na žalost nužnu debatu, koju korona, događaj koji ne možemo kontrolirati prisilno stavlja pred nas. To da država ljudski život nikad ne smije mjeriti s nekim materijalnim dobrom je plemenita ideja, ideja koja ponekad ne može preživjeti u realnosti. Kancelar Schmidt je odlučio na štetu Schleyera. Kancelarka Merkel žrtvovala je za neotuđive vrijednosti ove države njemačke vojnike u Afganistanu.

„Kada čujem da se zbog zaštite života sve drugo mora povući tada moram reći – to apsolutno nije ispravno“, rekao je predsjednik saveznog parlamenta Wolfgang Schäuble u Tagesspiegelu. „Ako u našem ustavu postoji barem jedna apsolutna vrijednost to je ljudsko dostojanstvo. Ali to ne isključuje činjenicu da moramo umrijeti.“

Samo ideologije poznaju apsolutizme. Snaga demokracije je u tome da može izdržati i najneugodnije rasprave. Ali kada ih sprječava, demokracija postaje sama sebi suvišna. Jedino što u demokraciji nema alternative je rasprava.

Koncentrirana tvrdoglavost dobro je vidljiva po onome što se trenutno događa vezano za Bundesligu. Ta industrija koja se zove Bundesliga je spremna napraviti sve da njihovi „zaposleni“ ne predstavljaju nikakvu opasnost jedni za druge ili za ostale ljude.

Ovdje je riječ o slobodi prava na rad, rad koji nije opasan za nikoga drugog, pogotovo sada kad nema visokorizičnih utakmica koje su prije morale osiguravati stotine policajaca. Unatoč tome su mnogi političari, samo zato što tvrdoglavo smatraju da su u pravu, spremni žrtvovati jednu vrijednu industriju i masovno umanjivati ustavna prava. Bez obzira na to što utakmice bez gledatelja teško mogu predstavljati nekakvu opasnost.

S obzirom na to da je ovdje riječ o milijunašima, Bundesliga je zahvalan cilj ovog strelovitog uništavanja. Predviđam da ćemo uskoro čuti da „bogate pilote“ iz Lufthanse ne trebamo spašavati našim poreznim novcem. Koje ludilo!

Ne želim ni pomisliti kako ćemo kad za tri, četiri godine kada će prosječna starost umrlih biti iznad prosjeka, milijuni nezaposlenih spavati na ulicama, kada srednja klasa koja financira socijalne slučajeve bude uništena, kako ćemo tada gledati na ove tjedne i mjesece. Kada se mnogi restorani zatvore zauvijek, ali otvore pučke kuhinje. I na to bi kancelarka trebala misliti kada bude držala novo vladino obraćanje javnosti.