To je to što me zanima!

Krvavi zločin na području Erduta za koji nitko nije odgovarao: Mučki su ih ubili i bacili u bunar

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video
"Dok su je vodili na ispitivanje, majka im je rekla da pričekaju kako bi uzela kaput, a čovjek joj je rekao 'tu gdje vi idete neće vam trebati kaput'. Tijelo majke sam prepoznala po marami i stvarima koje je sama plela"
Vidi originalni članak

Na današnji dan, 9. studenoga 1991. krenuo je krvavi pohod TO SAO SBZS i arkanovaca, pod vodstvom Željka Ražnatovića - Arkana, u Erdutu. Prvi od nekoliko valova pokolja nesrpskog stanovništva. Erdut je okupiran 1. kolovoza 1991. godine od strane Jugoslavenske narodne armije i dobrovoljačkih postrojbi iz Srbije te uz pomoć lokalnih pobunjenih Srba. 

POGLEDAJTE VIDEO:

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video

- Osobito teški dani psihoze straha i terora za Hrvate i Mađare Erduta i okolice uslijedili su u jesen 1991. kada se u armijski „Centar za obuku TO“ (današnja vinarija) u Erdutu smjestila zloglasna Srpska dobrovoljačka garda (SDG) kojoj je na čelu bio vođa beogradskog kriminalnog miljea Željko Ražnatović Arkan. Pripadnici te postrojbe poznati kao „Arkanovci“ su uz pomoć lokalnih milicajaca iz Erduta, samo u razdoblju od studenog 1991. do veljače 1992. kada na tom području nije bilo borbenih djelovanja, dakle nekoliko desetaka kilometara iza linije razgraničenja, ubili 37 civila nesrpske nacionalnosti - kazao je Marin Banović, mag. educ. hist. sa Sveučilišta u Zadru.

Tešku životnu priču ispričale su nam i dvije sestre koje su tada izgubile oca, a njegovo tijelo je pronađeno nakon sedam godina u bunaru u Daljskom Ataru

Prisjetile su se kako su do 1. kolovoza 1991. odnosi sa Srbima koji su ondje živjeli bili dobri. No, te godine se počelo događati to da su Srbi povremeno djecu odvodili busom jer su, kako kažu, očito imali informacije da su ugroženi. 

Sve je počelo kada su krenule barikade i nije se moglo ići za Vukovar. One su s majkom napustile Erdut, a otac je hrabro ostao čuvati imanje

'Oca su odveli ljudi koji su živjeli u Erdutu, pobjegli su u Srbiju'

- Ljudi nisu mogli na posao jer su u Borovu postavljene barikade, u lipnju i na Bijelom Brdu, a mi u Erdutu smo bili odsječeni i mogli smo jedino preko mosta u Srbiju, a tamo je opet bila njihova vojska koja bi dočekala ljude. Prvi napadi su krenuli od strane Srbije koliko god oni tvrde da nije - kazala su nam sestre, čiji su podatci poznati redakciji. 

- Ovi su događaji u velikoj mjeri poznati zahvaljujući djelovanju Međunarodnog suda u Den Haagu, odnosno kroz dokumente optužnica i presuda glavnim operativcima rata u Slavoniji, Baranji i Srijemu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, potom srpskom voždu Slobodanu Miloševiću i srpskom vođi na okupiranom području hrvatskoga istoka Goranu Hadžiću. O tome nam mnogo otkrivaju i arhivski spisi nastali radom JNA i srpskih paradržavnih vlasti na okupiranom području Hrvatske. Sve to potvrđeno je od strane zaštićenih svjedoka – očevidaca i ekshumacijama masovnih grobnica - dodao je Marin Banović, mag. educ. hist. sa Sveučilišta u Zadru.

Masovni napad krenuo je 1. kolovoza 1991. godine, a tada tko je otišao iz mjesta bio je sretnik. Kako nam sugovornice kažu, Srbi su u Dalj išli po propusnice i mogli su ići u Srbiju, a oni koji su bili istaknuti Hrvati bili su mučeni

- Našeg oca su odveli ljudi koji su živjeli ovdje u Erdutu, ali su kasnije pobjegli u Srbiju. Očito oni koji su baš okrvavili ruke znaju zašto su pobjegli. On je ostao sam čuvati imanje, nije vjerovao da će se to dogoditi. Uvijek je govorio da nam vojska neće ništa, a njemu je imanje značilo. Preživio je Drugi svjetski rat pa je naivno govorio ako dođe vojska samo bježite u bašču. To je toliko naivno u što su vjerovali u odnosu na to što se dogodilo. Oni su vjerovali u ljudskost, a toga uopće nije bilo - govore nam sugovornice te dodaju kako mu nisu voljele slati ni pisma jer su smatrale da će ga tako istaknuti ako bi pisma bila pročitana od strane zloglasnih ljudi.

'Te ljude viđamo na ulici, a oni se prave kao da se ništa nije dogodilo...'

Vjerovale su kako će se situacija smiriti, a one vratiti u rodni kraj. Dok ljudi koji su ostali naivno i slijepo su vjerovali ljudima s kojima su gradili dugogodišnji odnos.

- Računali smo će susjedi pomoći. Očekivali smo pomoć jer smo bili dobri s njima, a pokazalo se da su to lažni prijatelji. Naivno smo im vjerovali. Mi se sretnemo na ulici, no oni se i dalje prave kao da se ništa nije dogodilo. Užasno ih je vidjeti, a to je strašna nepravda. Ako postoji volja to se sve može riješiti, ali mislimo da je nema - govore ogorčene sestre. 

- Pripadnici lokalne paravojne jedinice i Arkanovci uhitili su 9 civila mađarske i hrvatske nacionalnosti s područja Erduta, odveli ih u „Arkanovu vojnu bazu“ u Erdutu i ubili iz vatrenog oružja. Tijela su pokopana u nedalekim Ćelijama i Dalju. Nakon nekoliko dana isti počinitelji ubili su 3 civila bacivši njihova tijela u bunar u nedalekom Borovu Selu. Dvoje među njima bili su Mađari koji su se raspitivali o sudbini svojih rođaka ubijenih prvoga dana, dok je rođakinja ubijenih Mađara Marija Seneši zbog postavljanja pitanja o njihovoj sudbini pogubljena i bačena u bunar u lipnju 1992. godine - dodao je povjesničar Marin Banović.

- Jedna od zaštićenih svjedokinja, mještanka naselja Erdut Planina mađarske nacionalnosti, svjedočila je toga 9. studenog uhićenju Nikole Kalozija i nekolicine drugih ljudi iz susjedstva. Među desetak vojnika koji su opkolili kuću prepoznala je lokalne Srbe iz Dalja u uniformama JNA, milicije Krajine, jednu osobu u civilu i Arkanovce. Akciju je vodio „komandir“ Stanice milicije u Erdutu Božidar Bolić. Istoga dana, Arkanovci su svjedokinji opljačkali kuću. Kada je 15.11. otišla u Stanicu milicije kako bi se raspitala o sudbini zarobljenih, Bolić joj je odgovorio da on s tim ljudima nema više ništa jer su predani Arkanovcima. Uzrok smrti svih 12 ljudi bila je prostrjelna rana glave ili teške povrede glave nanijete tupim predmetom. Tih su dana ubijeni Ivica Astaloš, Josip Bence, Pavao Bereš, Antun Kalozi, Nikola Kalozi, Nikola Kalozi, Ivan Mihaljev, Atika Paloš, Franjo Pap, Mihajlo Pap, Josip Senaši i Stjepan Senaši - govori nam Banović.

'Oca su ubili metkom u prsa, a onda bacili u bunar'

No, ljudi koji su još uvijek živi i svjedoci su toga vremena, tvrde kako ništa ne znaju o tim nemilim događajima. Dok je velik broj nakon 31 godinu i preminuo te sve mučne tajne odnio sa sobom u grob.

Njihov otac je, kako kažu, dogovarao je s ljudima koji su ostali u selu fiš za Badnjak, no taj dan - nisu dočekali. Posljednji put ga je vidjela susjeda koja je išla u trgovinu, baš u trenutku kada su njega odvodili. Upitala ga je gdje će, a on joj je samo rukom pokazao da se skloni i ne ispituje. Oni nije znala kako im je to posljednji susret.

- Našeg oca su ubili metkom u prsa, a potom bacili u bunar, on je bio na samom dnu bunara. Bile smo šokirane i nismo mogle vjerovati, uvijek smo se nadale... a pri dnu je bila i jedna djevojka koju su ubili u trenirci, sjećam se da je tako pisalo kad smo išli na prepoznavanje tijela - govore nam sugovornice koje zbog osjetljive teme na malom području žele ostati anonimne. 

23 nevine žrtve završile su u bunaru u Daljskom Ataru samo jer su bili druge nacionalnosti, od Hrvata do Mađara. 

- Nije im bio potreban razlog za ubijanje, oni su rekli da Hrvati tu više ne mogu živjeti te da će to biti Srbija. Dobivali smo i knjige o tim događajima s posvetom, ali ih nismo imali snage pročitati. Mi to svake godine ponovno proživljavamo - dodaju sugovornice.

'Odveli su je na Badnjak, mučki ubili i bacili u bunar'

Naša druga sugovornica također je sedam godina živjela u neznanju što se dogodilo s njezinom majkom. Kroz suze nam je ispričala kako je tih dana bilo baš depresivno vrijeme.

- Kroz priču sam saznala svašta, jednom prilikom sam bila na opuštenom druženju, a onda mi je kolegica rekla da su moju majku jako mučili. Moj svekar je išao vidjeti ju i kada je vidio koliko je izmučena u 58. godini života, rekao je ubijte ju. Teško mi je povjerovati u te priče koje kruže selom - govori nam sugovornica čija je majka također pronađena u poljskom bunaru.

- Nju sam posljednji put vidjela u 7. mjesecu kad je bilo prvo bombardiranje vodovoda. Dani su bili kratki, struju su isključili i tad je počelo zlo. Ljudi su nestajali. Moju majku su odveli na sam Banjak, 24. prosinca 1991. na ispitivanje, a i prije toga je bila na ispitivanju jer sam joj ja slala pisma, pa su tražili uvid u pisma koja je dobila. Dok su je posljednji put vodili na ispitivanje, majka im je rekla da pričekaju kako bi uzela kaput, a čovjek koji ju je odvodio rekao joj je 'tu gdje vi idete neće vam trebati kaput' - govori kroz suze sugovornica.

- Svi smo bili jedno selo, nismo mislili da će doći do toga. Ja sam s kćeri otišla vlakom bez voznog reda. Tko je mislio da će te starije ljude tako ubijati, jednostavno ih je mrak pojeo. Moja majka je bila mučki ubijena i bačena u bunar, navodno jedan od razloga je i taj što je hrvatska zastava pala s erdutske kule, a ona je to javila kako bi zastavu ponovno vratili. Na Božić sam i sanjala majku, a spominje se nekoliko ljudi koji su mi navodno ubili majku. Ubijena je metkom u glavu. Sedam godina smo se nadali i tragali, a onda su nas zvali na prepoznavanje tijela i tada sam majku odmah prepoznala po marami i stvarima koje si je sama plela. Nisam htjela vjerovati u to! - kazala je sugovornica. 

U kuću joj uselila školska kolegica: Međuljudski odnosi su nam nikakvi!

Nakon što su joj majku gnjusno ubili u njihovu kuću je doselila jedna srpska obitelj, a ispostavilo se kako je to njezina kolegica iz školskih dana. Oni koji su ostali u selu, živjeli su u strahu kad će doći po njih i odvesti na 'ispitivanje'.

Sugovornica ističe kako lokalni ljudi koji sve znaju o tome boje se progovoriti.

- Kad smo se vratili u Erdut, neki ljudi nas više ne žele ni pozdraviti. Međuljudski odnosi su nam nikakvi, imam osjećaj da se lokalni Srbi boje da ćemo ih nešto pitati. Oprostiti mogu, ali zaboraviti nikada - govori sugovornica koja je izgubila majku.

28.10.1998. bila je ekshumacija tijela iz bunara, a obitelji su iduće godine u drugom mjesecu pozvane na prepoznavanje tijela i odjeće koja je pronađena na nevinim žrtvama.

Kuće zauzete i pokradene: Oni su nas dočekali kao da se ništa nije dogodilo!

Povratak u Erdut nije bio bajan, kako nam kažu sugovornici, kuće su bile zauzete i pokradene

- Sve su odnijeli jer su znali da će i oni morati otići iako nisu vjerovali da ćemo se vratiti. To je jadno i tužno bilo, a kad smo se vratili oni su nas normalno dočekali kao da se ništa nije dogodilo - dodaju sugovornici. 

Neke rane neće nikada zacijeli, a sol na ranu stavlja im nedostatak pravde.

- Boli nas što država uopće ne želi privesti pravdi zločince. Imam osjećaj kao da to žele ostaviti za buduće vrijeme pa iskoristiti za nešto drugo. Nitko ništa ne poduzima, a najviše boli što nema volje za takve stvari. Srbe ne smijete ni pitati jer je to zabranjena tema i odmah ih se uznemirava - govore nam.

- Nemoguće je da se ne može doći do istine, vratiti ih ne možemo, niti bilo koja kazna apsolutno ne znači, ali neka se neke stvari znaju dok smo živi jer svakog boli njegova žrtva - zaključuju sugovornici.

Pravda se još uvijek čeka...

Drugi pokolj se dogodio 11.11.1991. kada su uhitili sedam civila. Dvoje su pustili jer su srodstvu sa Srbima, a ostalih pet ubili i pokopali masovnoj grobnici u selu Klisa.

Toga dana ubijeni su Jakov Barbarić, Tomo Curić, Josip Debić, Ivan Kučan i Josip Vaniček.

10.12.1991. u Arkanovoj bazi u Erdutu ubijeno je 5 civila nesrpske nacionalnosti iz Erduta: Matej Butković, Ivan Guljašević, Ivan Kovačević, Stjepan Kovačević i Aleksandar Raić.

- To nije bio kraj mukama preostalom stanovništvu Erduta. Nastavljeno je s protupravnim zatvaranjem civila, primjenjujući nad njima batinanje, seksualne delikte, izgladnjivanje, lažna pogubljenja, neadekvatnu medicinsku njegu, prisilni rad i druge vidove mučenja. Za Mađare i Hrvate na snazi su često bile diskriminacijske mjere kao što su ograničavanje slobode kretanja, otpuštanje s posla, pretresi kuća, pljačkanje privatne imovine mještana i prisilne deportacije. Do proljeća 1992. svo preostalo hrvatsko stanovništvo prisilno je protjerano iz Erduta - rekao je Banović sa Sveučilišta u Zadru.

Od 22. do 25. 12. 1991., prema ustaljenom obrascu lokalni „teritorijalci“ i „arkanovci“ u zatočeništvo odvode 7 civila iz Erduta mađarske i hrvatske nacionalnosti, koje 26.12. ubijaju iz vatrenog oružja.

To su: Manda Maj, Andrija Matin, Nikola Matošević, Andrija Šimeka, Franjo Pittl, Stjepan Tešanac i Josip Zoretić.

SRAMOTAN POTEZ Skandal u BiH! Drugoligaš iz susjedstva poziva na utakmicu fotografijom Arkanovih četnika

A 21.2.1992. Arkanovci su u Erdutu zarobili 4 civila, zatočili ih u svojoj bazi, likvidirali i zakopali u masovnoj grobnici u susjednom selu Dalj. To su: Đuro Albert, Helena Albert, Viktorija Albert i Ana Terzić.

- Dok je za ratne zločine suđeno tek rijetkim pojedincima iz hijerarhijskog vrha Srbije i Republike Srpske Krajine na okupiranom području Slavonije, sami izvršitelji s nižih instanci tog dobro uvezanog lanca uspjeli su izbjeći sudske procese za zlodjela počinjena na području Erduta i okolice. Pojedini su umrli ili su ubijeni u međusobnim obračunima također nedočekavši ovozemaljsku pravdu, poput Enesa Tasa, Željka Ražnjatovića Arkana i Marka Lončarevića

Taktika optuženih na suđenju u Den Haagu bila je prebacivanje krivnje jednih na druge. Svjedoci su tvrdili da im počinitelji ratnih zločina nisu poznati, uz eventualno „priznanje“ da su do njih došle tek neartikulirane glasine. Ipak, dosadašnje spoznaje o navedenim zločinima u jednoj se mjeri temelje i na izjavama svjedoka pokajnika koji su otkrili mjesta stratišta i posmrtnih ostataka ubijenih. Nažalost, ostaje nepoznato koliko je još žrtava dovedeno iz drugih naselja istočne Hrvatske i likvidirano na širem području Erduta - zaključio je povjesničar Marin Banović koji s brigadirom u mirovini Franom Tokićem piše knjigu o ovim nemilim događajima.

Idi na 24sata

Komentari 26

  • Maxitron 12.11.2022.

    Kaj su već počeli izbori???

  • vragmali 10.11.2022.

    Ne kužim koga se bojite,susjeda?

  • 10.11.2022.

    Prosli vikend pretuceni svatovi iz SL: Broda u Orasju, (Zasto to nije bila vjest u HR a cjeloj regiji da) mladozenji pistolj na celo jer je imao HRvatsku zastavu ,,,nikada ali nikad mira i dobrosusjedstva sa srbima nece biti.

Komentiraj...
Vidi sve komentare