Ustala je rano ujutro, još je bio mrak. Odjenula je uniformu, stavila pušku na rame i krenula prema šumi. Nadala se da će ga opet vidjeti. Danima ga je pratila i promatrala dalekozorom. Jednom joj je čak došao i skroz blizu. Jasno je vidjela njegova dva lijepa roga, bili su veliki i oštri, kao vile. Takav naziv uostalom i nosi - srndać vilaš.

Stara je to sorta srnjaka u slavonskim šumama. Nema ih više puno. Mnogo ga mladih lovaca nije nikada ni vidjelo. Znala je koji je njegov teritorij i da iz skrovišta izlazi tri puta dnevno jesti. Gledala ga je kako mirno pase, hoda po lovištu, a onda je odlučila. Podigla je pušku, naciljala optikom, prestala disati i opalila. Srnjak je pao. Nije se micao. Srce joj je lupalo od adrenalina i uzbuđenja. Upucala je svoj najdraži ovogodišnji trofej. Znala je da nije zlatan, da nije osobito vrijedan, da se vrednuje kao škart, ali njoj je bio poseban zbog tog rogovlja. Taj suvenir nemaju mnogi lovci.

- Lovkinja sam od malih nogu. Imala sam 6 godina kada sam uz djeda i tatu hodala po šumama. S 14 godina išla sam stažirati dvije godine u lovačko društvo. Dobila sam mentora koji svakog mladog lovca vodi u šumu, pokazuje loviše, kako se hoda, načine lova, kako se love fazani, divlje svinje, srndaći. Položila sam ispit i postala lovac - priča Ljiljana Kolarec (40) iz Bapske nedaleko od Vukovara. Ona je jedna od svega 100-tinjak registriranih lovkinja u Hrvatskoj, članica je Lovačkog društva ‘Slavonske lovkinje’ iz Vinkovaca.

Ljiljana je inače iz Velike Gorice, ali se udala za lovca iz Bapske. Jedno su vrijeme živjeli i radili u Njemačkoj, ali se su vratili u Slavoniju.

Bave se poljoprivredom i ratarstvom te dijele uzajamnu ljubav prema lovu.

- Hrvatska je pomalo konzervativna zemlja kad su u pitanju žene lovci. Vani je to puno raširenije. Kod nas u Slavoniji je to gotovo tabu tema iako je upravo tu lovstvo jako razvijeno. Kad sam se doselila, upoznala sam Jolanku, lovkinju iz Vinkovaca, koja je organizirala gađanje glinenih golubova. Prije pet godina osnovale smo svoje društvo. Ima nas 40 registriranih, ali 15 aktivnih u lovu - kaže Ljiljana i dodaje:

- Kad prvi put odstrijeliš životinju, zapravo te obuzme neki ružan osjećaj, ali i adrenalin: puška, metak, ispališ, svinja padne.

Kad sam to prvi put učinila, bila sam šokirana veličinom svinje. S vremenom to postane normalno. Prije je lov bio način prehrane, ubijalo se iz nužde jer nije bilo uzgojenih životinja za prehranu. Neki kažu da bi lov trebalo zabraniti, da je to nehumano, ali ne znaju da su lovci potrebni samoj ekološkoj održivosti šume, jer da nema njih, bilo bi puno štetočina, lisica i čagljeva, primjerice. Svake godine se točno zna koliko se čega smije odstrijeliti. Ni jedan lovac neće odstrijeliti lisicu ili čaglja ako imaju mladunčad, iako su to šumske štetočine. Lovac voli životinje bez obzira na činjenicu što ih ubija radi ravnoteže u prirodi. Osim toga, lovac prati prirodu. Mi idemo kroz šumu svakodnevno, pratimo kretanja životinja i njihovu brojnost. Primjerice, sad ima previše zečeva, a kad je njih previše, pojavi se bolest zečeva i mora se napraviti selektivni odstrel. Lovac je i šumar i čuvar prirode, kupi smeće po lovištu, pazi da ima vode i hrane za životinje. Ljudi ne znaju koliko fazan treba hrane po zimi i kako mu je teško naći te bobice kojima se hrani jer on ne može rovati, kao ni svinja, kad se sve zaledi. Mi im ostavljamo sjemenje, zrnje i sol, koja je jako potrebna srnama - kaže lovkinja koja je od djeda naslijedila lovačku pušku staru više od 100 godina, ali ima i druge dvije koje si je kupila. Većina slavonskih lovkinja ima taj lovački “pedigre” koji su naslijedile od djedova i očeva, a kasnije se i same u tome našle. Ljiljana i suprug imaju tri kćeri.

Mislili su da ni jedna neće htjeti postati lovkinja, no najmlađa Veronika ih je iznenadila i postala mlada lovkinja. Dobila je već prvu pušku, a roditeljima je rekla da joj tri godine ne kupuju nikakve poklone, nego da štede novac i kupe joj lovačkog psa. Jer nema pravog lovca ni lova bez lovačkog psa. Mama i tata su ponosni.

- To je hobi koji se mora voljeti jer nije uvijek lako biti u šumi. Sad počinju velike hladnoće. Ako ideš na divlje svinje, onda po tri sata čekaš i stojiš na jednome mjestu. Dok lov traje, nema micanja. Sjedneš na tronožac eventualno, ali nema šetanja da te ne bi ustrijelio neki drugi lovac. Čekaš svinju da naiđe. Bude ti i hladno te pokisneš do kože. Na Tri kralja u Bapskoj imamo veliki lov na divlje svinje. Obavezno sve slavonske lovkinje dođu kod mene taj dan. Jedne godine je bilo minus 21. Bilo je prestrašno. Ali lov je bio uspješan. Uvijek imamo pauzu u lovu, naložimo vatru, pričamo lovačke priče - kaže Ljiljana.