U širem centru Vukovara, u ulici s koje puca pogled na izranjavani vukovarski Vodotoranj, u lijepoj, velikoj, uređenoj kući živi Evica Kiralj (81). Mršava starica odjevena u crno, blijedog i ispijenog lica, pognuta pod teretom života, polako je otvorila vrata svog doma u siječnju 2017. godine. Unutra sve savršeno uredno i čisto. Na stolu nekoliko knjiga, sablasna tišina među zidovima na kojima visi tek nekoliko slika. Među njima i fotografija mladića u svojim tridesetim godinama. Smiješi se.

POGLEDAJTE VIDEO

- Radila sam u Borovu sve dok nisam rodila. Onda sam dala otkaz da bih bila s djecom. Stariji sin Zvonko rođen je 1961., a mlađi Damir 1964. godine. Suprug Josip je radio u Čazmi i još nekim firmama kasnije.

U skloništu s desetak ljudi

Djeca su se školovala. Završili su samo srednje škole. Stariji je završio elektrosmjer, a drugi je radio u poljoprivredi u PIK-u. Kad je počeo rat, nismo mislili da će doći do svega ovoga. Stariji sin radio je u Borovu kao vatrogasac i tamo je proveo cijeli rat, do pada grada, a Damir je radio na silosu u Vukovaru i kad su krenule barikade, prijavio se kao dragovoljac. Držao je položaje na raznim mjestima i često dolazio kući jer sam mu prala odjeću i pripremala hranu. Kad su počela puškaranja i granatiranja, sve smo ga rjeđe viđali - tiho nam je pričala Evica kao da se nevoljko prisjeća tih dana prošlosti, prije 25 godina.

Foto: Marko Podgoršak/24sata

Iako su u to vrijeme ljudi, posebice žene, djeca i starci, već odlazili iz grada, Evica i njezin Josip nisu htjeli nikamo ići. Nisu htjeli ostaviti svoju kuću i sinove. Bili su u kući sve dok nisu počele padati granate, a onda su se sakrili u prvi obližnji podrum u susjedstvu. Tu su danima slušali granate kako padaju svuda uokolo, sa strahom iščekujući svaku vijest koju bi im donosili vojnici, pa i njihov Damir, kad ih je došao obići. Granatiranja su trajala danima, neprekidno. Ponestajalo je hrane i vode pa je Evica često riskirala život trčeći u jedno dvorište u kojemu je bio bunar kako bi donijela malo pitke vode u sklonište u kojemu je s njima bilo još desetak ljudi. Tako su dočekali i pad Vukovara.

- Četnici su 18. studenog ušli u podrum i izveli nas. Tjerali su nas da pješačimo, a uokolo su ležala mrtva tijela. Koračali smo prema Veleprometu. Tamo su razdvojili muža i mene, Srbe i Hrvate. Tri dana sam bila tamo u jednom hangaru, do 20. navečer, kad su nas potovarili u kamione i odvezli u Šid. Tamo smo bili jednu noć, onda su nam rekli da moramo svi napustiti dvoranu. Ja nisam znala kamo bih, bila sam sama, nisam znala gdje je muž ni kako su mi sinovi - govorila Evica, koja je tek na Veleprometu saznala da joj je sin Damir ranjen.

Ranjen na Sajmištu

- Dok smo bili na Veleprometu, jedna mi je žena rekla: ‘Je l’ znaš da ti je Damir ranjen?’. Šokirano sam rekla da ne znam i da mi nitko nije javio. Pitam je: ‘Pa gdje je ranjen’, a ona kaže da ne zna, možda u glavu ili ruke. Ležao je pokriven na krevetu. Bio je toliko mršav da ga nije ni prepoznala. On je prepoznao nju pa joj se javio. Sva vojska je tih dana jako slabo jela. Gotovo ništa. Kasnije sam saznala da je Damir zapravo bio ranjen u nogu, na položaju na Sajmištu, 6. studenog 1991. Vojnici su ga ranjenog prevezli u bolnicu - plačući je pričala Evica, kojoj je kasnije jedna medicinska sestra iz bolnice ispričala da je brinula o ranjenom Damiru.

- Kad su četnici došli u bolnicu, ona mu je rekla da ustane i dala mu je štake, ali nije mogao hodati. Čim se ustao, padao je na krevet. Iz bolnice su ga izgurali u kolicima, i to 20. studenog. Malo prije toga donijela mu je neku trenirku i crveno-crnu vestu da ih odjene, pa pretpostavljam da je u tome i nestao. Gips koji je imao na nozi je puknuo pa su mu ga omotali zavojem. Vidjela je da su ga odgurali, ali kamo su ga odveli, ne zna. Je li bio u autobusu koji nikad nije pronađen, ne znam. Znam samo da ga od tada nema - pripovijedala nam je Evica dodajući kako od tada život nje i njezina supruga nije bio život, nego stalno iščekivanje, nadanje i traženje.

Damir se vodio kao nestala osoba i kao pripadnik 204. brigade. Njegovo ime je jedno od mnogih koja se nalaze upisana na spomen-pločicama u podrumu vukovarske bolnice, odakle su odvezeni. Evica i suprug ponovno su se sreli nekoliko mjeseci nakon što su ih razdvojili na Veleprometu.

Nada se da ga je netko spasio

- On je završio u logoru, prvo tri dana u Mitrovici, a potom u Nišu. Razmijenjen je za Božić pa sam ga uspjela naći. Od tada smo živjeli u progonstvu u Zagrebu - dodala je Evica. U godinama progonstva jedina utjeha bio im je unuk Dražen, Damirov jedini sin, koji ih je često posjećivao. Upravo od njih je puno saznao o nestalom tati koji je nestao kad su mu bile samo četiri godine.

Osim tih priča bake i djeda, drugih sjećanja o tati ni nema. Supružnici Kiralj godinama su iščekivali povratak sina. Nadali su se da je u nekom logoru pa su išli na sve razmjene, pohodili i hrvatski i međunarodni Crveni križ, ali nikad i nigdje njihov Damir nije bio na popisu.

- Dobili smo neku nadu kad smo doznali da u logoru u Mitrovici ima čovjek koji je zove Damir Kiralj. Dok smo istraživali taj trag, čovjek je umro. Imao je isto ime i prezime kao naš sin, ali nije bio odjeven kao on i nije bio isto godište. Na kraju se ispostavilo da je on iz Pule te je tamo i pokopan, jer tamo ima i obitelj - prisjetila se Evica jedinog mogućeg traga na koji su naišli tijekom ovih godina.

Ni nakon ovoliko godina ne dopušta nadi da se ugasi, čak ni nakon što su joj rekli da su mnogi ranjenici iz vukovarske bolnice prošli torture koje nitko nije mogao preživjeti.

- A možda ga je netko ipak spasio - već se desetljećima tješi Evica kojoj je život postao još tužniji i osamljeniji nakon što je, prije četiri godine umro suprug Josip.

- Živim sama i sve još radim sama jer mogu, ali nije mi lako. Dane provodim u molitvi, u čitanju knjiga ili novina. Radim i u vrtu na vikendici koju imamo, sadim malo povrća. Volim to raditi jer tako ne mislim na svoju tugu i jad - priznala nam je Evica i dodala da je ogorčena što se u proteklih 25 godina našlo jako malo nestalih Vukovaraca.

Foto: Marko Podgoršak/24sata

Umjesto sina grli sliku

Damirovu sliku nosi gdje god ide. Ima zapravo samo dvije.

- Ovo je slika s njegovog rođendana, 10. ožujika 1991. Na slici je bio i njegov sin, ali smo njega odrezali zato da ovu možemo koristiti za nestale. I danas se sjećam tog rođendana. Ispekla sam mu tortu i slavili smo. Kasnije je još samo jednom uslikan, kad je dobio uniformu i pušku. Onda je rekao, to mi je teško sad reći: ‘Tata, slikaj me. Ako poginem, da Dražen ima sliku’. I mi smo to slikali s našim fotoaparatom. Kad smo bili u podrumu, bojala sam se sa sobom ponijeti taj fotoaparat jer su nas pregledali u Veleprometu. Bili smo sa Srbima u podrumu, rekla sam im da mi sačuvaju aparat jer je tu Damir i sve im objasnila. Oni su umrli, a čula sam da je njihov sin odnio u Beograd taj aparat i razvio slike, ali je ta slika bila mutna i nije se vidio - plačući je pričala Evica grleći sliku svojega Damira u naručju, kao da grli njega.

U kolicima ga izgurali iz bolnice, od tada mu se gubi trag

Damir je do rata radio na silosu u Vukovaru. S prvim barikadama prijavio se kao dragovoljac.  Držao je položaje na raznim mjestima i često dolazio kući jer mu je majka prala odjeću i pripremala hranu. Nakon ranjavanja na Sajmištu završio je u vukovarskoj bolnici. Kada su u bolnicu ušli četnici, ranjenog Damira izvezli su u kolicima i odveli u nepoznato. Do danas nije pronađen.