Ljudi u Hrvatskoj i danas umiru od raka zbog Černobila 1986.

Jedna od najvećih svjetskih katastrofa prije 37 godina pogodila je svijet. Eksplozija u nuklearnoj elektrani Černobil je 1986. promijenila naše živote, a sjajna serija HBO-a 'Černobil' pobudila je novi interes za tu katastrofu.Točan broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon nesreće nije poznat. UN je 2005. objavio izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenio na zastrašujućih 100.000. Pet milijuna Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa još živi u području s povišenom radijacijom. U velikom feljtonu čije nastavke svakog dana objavljujemo na portalu 24sata otkrivamo tko je prvi u Jugoslaviji prekinuo šutnju o katastrofi, kako su se građani tada morali ponašati da bi izbjegli posljedice zračenja, kako se u atmosferi katastrofe odvijao svakodnevni život (poput natjecanja Eurovizije), zašto su tržnice bile prazne, kako je počela havarija u elektrani, zašto su Sovjeti sve pokušali zataškati i kako je Zapad otkrio što se zaista zbilo te kobne noći. Požari, kako smo mogli vidjeti proteklih dana, i desetljećima kasnije haraju tom regijom zbog čega strah od posljedica katastrofe ne prestaje.

*Feljton je originalno objavljen na 24sata.hr u svibnju 2019. godine.

Nakon što su trojica heroja ušla ispod rektora i ispustila vodu, ispod je bilo potrebno staviti i nešto što će spriječiti daljnje prodiranje lave te ulazak radijacije u podzemne vode. Za to im je trebao tekući dušik, a na tu ideju došao je direktor centrale Viktor Brjukanov.

Praktički im je trebao sav tekući dušik koji postoji u ogromnom SSSR-u, a njega je Gorbačov odobrio.

- Što god vam zatreba, samo recite - prisjetio se Gorbačov kako je odgovorio na zahtjev Ščerbine i ostalih koji su radili na 'čišćenju' ove katastrofe.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:29

specijal za četvrti nastavak feljtona o černobilu

Tekući dušik trebalo je nekako i instalirati ispod reaktora, a za to su angažirani rudari iz ugljenokopa. Kopali su dan i noć ispod reaktora, izloženi velikim dozama radijacije. Hrabri rudari izbušili su tunel u koji su potom upumpali tekući dušik kako bi se rashladilo rastaljeno nuklearno gorivo iznad. Izvještaji navode tisuće koji su umrli tijekom tog posla. Općenito se smatra da je većina oboljela od izloženosti radijaciji.

Prvi sarkofag izgrađen je u noćnoj mori koja je trajala 206 dana, u koju je ugrađeno 400.000 kubičnih metara betona i 7300 tona čelika.

- Radili smo u tri smjene, ali samo po pet do sedam minuta odjednom zbog opasnosti. Nakon svake smjene bismo bacali odjeću u smeće, kazao je Jaroslav Melnik.

Ukupno je milijun žena i muškaraca iz cijelog Sovjetskog Saveza radilo na inicijalnom čišćenju Černobila i tom prvom sarkofagu. Helikopteri su iznad reaktora ispuštali pijesak, olovo i ostale tvari za gušenje vatre i zaustavljanja radijacije.

U Hrvatskoj su tržnice bile prazne

Dok su vlasti u Černobilu pokušavala sanirati uništeni reaktor i zaustaviti širenje radijacije cijela Europa uvela je mjere opreza. U bivšoj Jugoslaviji tadašnji Savezni Komitet za zdravlje također je objavio da su analizama u beogradskom Institutu za nuklearne nauke Boris Kidrič utvrdili da je sva voda u gradskim vodovodima ispravna za piće te da ni rijeke u Hrvatskoj nisu kontaminirane.

Međutim, sve ove mjere predostrožnosti su rezultirale da Europska unija do kraja svibnja zabrani uvoz mesa i hrane iz srednje i istočne Europe. Time je izvoz iz Hrvatske zaustavljen.

Kako je situacija utjerala svima strah u kosti svjedoče i novine iz toga doba. Tako Večernji list u svibnju 1986. piše da su zbog novonastale situacije tržnice prazne, a prodavači su postali iznimno ljubazni kako bi privukli i ono malo kupaca što dolazi.

Voće i povrće su blistavo čisti te su sortirani po špagi. Sve je to utjecalo i na cijene koju su drastično pale jer bi inače prodavači morali svu hranu baciti.

Najviše brige je bilo oko mlijeka pa je u prodavaonicama znalo nestati zaliha. Posebice su se tražili tetrapaci mlijeka punjeni prije prvog svibnja.

- Zagrebačkim prodavaonicama isporučeno 178.000 vrećica pasteriziranog mlijeka i oko 60.000 trajnog. Isporučili smo točno onoliko koliko su trgovci naručili pa bi trebalo biti dovoljno. Situacija na terenu s kooperantima i dalje se prati, a laboratoriji rade danonoćno. Nema razloga panici, jer samo mlijeko koje dobije zeleno svjetlo stručnjaka ide u preradu, odnosno prodaju - kazao je tadašnji direktor Dukata, Josip Matek za Večernji list u svibnju 1986.

Zagrebačka salata kontaminirana

Radile su se i analize povrća te je otkriveno da je salata iz zagrebačke okolice kontaminirana prije pranja dok dalmatinska salata je bila ispravna.

- Salata koja nakon pranja nije kontaminirana može se koristiti za jelo. Bitno je da se skidaju vanjski listovi te da se opere mlazom vode. Isto to vrijedi i za ostala povrća. Također, ljudi u Jugoslaviji ne moraju brinuti o ozračenju. Razina zračenja kod nas nije štetna po čovjeka - objasnila je tada dr. Bauman za Večernji list.

U saniranju uništenog černobilskog reaktora i štete tijekom katastrofe, neposredno poslije nje i u godinama nakon sudjelovalo je, procjenjuje se gotovo 800.000 ljudi. Čistili su krhotine, gradili veliki pokrov preko zloglasnog reaktora, ubijali zaražene životinje, krčili šume i to sve zakopavali kako bi spriječili širenje radioaktivnih tvari.

Država im je obećala da će se, ako im se nešto dogodi, pobrinuti za njihove obitelji u znak zahvalnosti. A mnogima od njih se mnogo toga dogodilo. Najgore su prošli prvi likvidatori, vatrogasci koji su odmah na početku bili izloženi velikim dozama radijacije.

'Komadići pluća i jetre su mu izlazili iz usta'

O strahotama koje su proživjeli svjedoči i Ljudmila Ignjatenko.

- Cijelo vrijeme sam bila uz njega. Zadnja dva dana, prije nego što je umro, budio se tek nakratko. Zvao me, a potom bi opet usnuo. Podigla bi njegovu ruku, a na njoj bi bila samo kost. Visila je s njega. Tijelo je nestalo s kostiju. Komadići pluća i jetre su mu izlazili iz usta. Iskašljavao je vlastite organe, gušio se u njima - posvjedočila je Ljudmila u knjizi Černobilska molitva, autorice Svjetlane Aksentijevič.

Dodala je i kako su Vasilija pokopali u svečanoj vatrogasnoj odori, ali je nisu mogli obući na njega.

- Samo su je isparali i stavili preko njega. Nisu ga mogli obući kada je bio sav u ranama. Noge su mu bile toliko natečene da jednostavno nisu mogli staviti cipele na njih. Pokopali su ga bosog. Odmah su nam rekli da tijelo ne možemo dobiti jer je radioaktivno te da će biti pokopan u Moskvi na poseban način. Tijelo su stavili u plastičnu vreću, njega u vreći u drveni kovčeg, a taj kovčeg u još jednu plastičnu vreću. Potom sve to u kovčeg od cinka. Zalili su njega i njegove kolege betonom. Tako su pokopali moga Vasju - ispričala je Ljudmila.

Godinama umirali od raka

Oni koji su bili izloženi manjim radijacijama umirali su u godinama nakon i to od akutnih bolesti ili od raka. Katastrofom u Černobilu pogođeni su milijuni ljudi koji su osjetili posljedice izloženosti zračenju.

Te posljedice, nažalost, osjećamo još i danas

- Nekoliko godina nakon černobilske katastrofe uočili smo kod nas povećan broj karcinoma štitnjače i dojke te leukemija. I dan danas ljudi u Hrvatskoj obolijevaju od malignih bolesti zbog zračenja iz 1986. godine, ali je nemoguće dokazati da upravo u tome leži uzrok - kaže nam prof.dr. Andrija Hebrang koji je prije 37 godina, kada je stigla vijest o Černobilu, bio specijalist radiolog u Kliničkoj bolnici Merkur.

Dr. Andrija Hebrang je aktivno je 1986. sudjelovao u rješavanju situaciji oko Černobila, a stručne službe su, kaže, kontinuirano pratile kolike su doze zračenja na našem prostoru.

Budući da je bila riječ o manjim dozama, liječnicima je, kaže prof.dr. Hebrang, predmet interesa bilo proučavanje što te male doze znače za ljude. No već tada su znali da nema doze koja bi bila posve bezopasna te da i one najmanje mogu izazvati neku štetu u ljudskom organizmu.

- Povećan broj karcinoma štitnjače, dojke i leukemija kasnije se pojavio upravo zato što je riječ o najosjetljivijim tkivima kada je radijacija u pitanju - tkivu dojke, štitnoj žlijezdi i koštanoj srži. Vremenski razmak od trenutka oštećenja stanica uslijed zračenja do pojave bolesti za leukemije je deset godina, no za ostale karcinome on se proteže i na više od tri desetljeća. Upravo zato i danas kod nas dio ljudi obolijeva od malignih bolesti zbog tadašnjeg zračenja - kaže dr. Hebrang.

>>> Kraj četvrtog nastavka