Kroz svih 25 godina lavovske borbe vodili su me 'dišpet' i golema ljubav prema mojem djetetu. Neće majci nitko govoriti kakvo ti je dijete. Vodila me jaka upornost da ne odustanem. Sve zbog mog sina Duje koji je rođen s teškim cerebralnim oštećenjem. Koji je nepokretan, ne drži samostalno glavu, ne miče rukama i nogama, ne govori i ne može samostalno jesti. Njegov brat blizanac Toni je zbog niza pogrešaka i propusta tijekom porođaja zbog toga umro, priča nam Dijana Aničić, koja je nakon 25 godina agonije koju je proživljavala, dokazivanja i nebrojenih pokušaja da istjera pravdu na čistac nedavno dobila djelomičnu satisfakciju.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Podsjetimo, 1998. godine Dijana je trebala roditi dva zdrava blizanca, ali liječnici su, od njezina dolaska u bolnicu pa do porođaja koji je nepotrebno odgađan, napravili nekoliko pogrešaka. Četvorici liječnika koji su bili uključeni u porođaj blizanaca sudilo se puna dva desetljeća. I to na nekoliko sudova. Još 2002. godine pokrenuta je istraga protiv liječnika iz splitske bolnice, tri godine kasnije proširila se na još dvojicu. Optužnica je podignuta tek 2008. godine, a nadležni sud stalno se mijenjao. Devet godina kasnije liječnici su nepravomoćno oslobođeni jer se nije moglo sa sigurnošću utvrditi jesu li komplikacije nastale tijekom trudnoće ili prilikom samog porođaja. Godinu kasnije, 2018., tu presudu pravomoćno potvrđuje Županijski sud u Slavonskom Brodu, šest mjeseci uoči zastare. Potom je predmet došao na sedmi po redu sud, Općinski građanski sud Zagrebu, na kojemu su Dijana i Duje još 2003. godine pokrenuli privatnu parnicu protiv splitske bolnice. Tek u toj odvojenoj građanskoj parnici protiv splitske bolnice, koju je vodila više od 20 godina, Dijana je uspjela istjerati istinu na vidjelo.
- Kad sam krenula u tužbu, meni motiv nije bila nikakva odšteta. Motiv mi je bio da se prizna krivnja jer svi smo mi ljudi i griješimo. Meni nikakve pare neće vratiti moju djecu i nikakve pare meni ne mogu poboljšati moje uvjete života. Da mi date sad ne znam kakve pare ovoga svijeta, ne znam gdje bih ih utrošila jer ja nemam vremena trošiti. U tih 25 godina moje borbe suci su se izuzimali, odvjetnici su odustajali... Jer sve je umreženo, međusobno se poznaju. To je moralo izaći najprije iz Splita za Sinj, pa u Zadar, pa su se Šibenik i Trogir izuzeli iz postupka... Prava saga. Ja to više nisam mogla ni pratiti - ispričala nam je Dijana.
Dodala je kako je njezin predmet bio poprilično zahtjevan pogotovo ako se uzme u obzir protok vremena. Duje je proslavio ovoga proljeća 25 godina. Toliko traje Dijanina 24-satna skrb o njezinu teško bolesnom djetetu. Dijana spava "na rate", kad stigne. Otkad je došla presuda, kaže da ima knedlu u grlu.
- Nakon što sam čula za presudu, imam mučninu i knedlu u grlu. S jedne mi je strane drago jer je napokon netko rekao dosta. Sutkinji koja je tako odlučila skidam kapu. Jedina se usudila u 25 godina reći: 'Ajmo ljudi stati na loptu, prošlo je 25 dugih godina'. Da se nije pogriješilo, ovo bi se davno riješilo - smatra Dijana.
Svakodnevna briga o sinu
Kaže da je izdržala bitku i da je ponosna na sebe.
- Iz mene sad provaljuje bijes. Ja ne idem na bolnicu ako govorimo o mojem slučaju jer smatram da instituciju čine ljudi. U toj instituciji ima divnih ljudi koji se svih ovih godina bore za život moga Duje. Tako se bore i za svu ostalu djecu. Ja s Dujom 25 godina živim isto kao da je stalno na intenzivnoj skrbi. Kad je god lijepi dan, pokušavam ga odvesti van na sat vremena i odvojiti od aparata za hranjenje i disanje. On ima sedam kateterizacija dnevno, a kako se to radi, naučili su me dobri liječnici. Oni dobri i savjesni te nauče o svemu što ti treba za preživljavanje. Ujutro kavu pijem usput, između čišćenja aparata, hranjenja djeteta, davanja lijekova... Ujutro počinju kateterizacija i čišćenje crijeva. Hranim ga putem aparata, a tu moram paziti na koncentraciju hrane, da bude dobro izmjerena. Moram paziti i na izračun svih lijekova koje uzima kroz dan, na dodavanje vode putem aparata, drenažu pluća, inhalacije, respiratorne treninge, fizikalnu terapiju, aspiriranje... To sve radim kroz dan. Imam pomoć dobrih ljudi oko sebe. Nemam medicinsku sestru - ispričala je detalje samo jednog svog dana proteklih 25 godina.
Za drugo ne zna. Otkad je Duje rođen ona je osim majke bila primorana postati liječnica, farmaceut, fizioterapeut... I ne posustaje. A kako i bi kad sina voli više od života. Zbog te moćne ljubavi između majke i sina bila je uporna, da bi na kraju i dokazala nepravdu, propust, pogrešku. Sud je prošlog tjedna presudio u njezinu korist i Dijana će dobiti iznos od 29.199 eura, a Duje 132.722 eura. Sud će naknadno odlučiti o rentama i naknadama za tuđu pomoć i njegu, troškove liječenja i troškove parničnog postupka, kad presuda postane pravomoćna.