Tih dana i mjeseci pred Olimpijske igre, datuma se nitko više ne sjeća, ali morala je to biti 1983, jer je i sve drugo što se zbiva u ovim romanesknim manevrima u 1983, i sve čega se sjećam i u čemu sam upravo prisutan - te godine, jedna mlada majka, kći visokopoloženog bosanskohercegovačkog političara, jednog od onih za koje je planirano da se s Olimpijskim igrama vinu u same jugoslavenske vrhove, gurala je kolica sa svojom devetomjesečnom djevojčicom, niz ulicu na Grbavici nad kojom su se nekoliko mjeseci ranije nadvile trolejbuske žice, a prije tjedan-dva potekli su i prvi trolejbusi. Ona je, mlada i lijepa, ćusta i vitka kao da nije rodila - na tome bi se u govoru o mladim majkama uvijek inzistiralo: kao da nije rodila - izašla nakon duge zatočenosti u stanu, brige o djetetu, rada po kući, pripreme posljednjih nekoliko ispita koji su joj ostali na medicini, da prošeta, da nešto kupi po dućanima i na obližnjoj tržnici, da pogleda izloge, da popriča s ljudima koje će sresti, da se pokaže s djetetom, da pokaže dijete, da se prvi put u javnosti prikaže kao majka, da osjeti taj toliko iščekivani osjećaj udvojenosti, dvostruke prisutnosti, dvoživotnosti i dvoglavosti u svome kretanju među ljudima, da bude ona koja u tim kolicima, novim, najskupljim koje je tata za službenog puta u Beograd mogao naći, vozi svoju djevojčicu, i da bude djevojčica koju na šetnju u kolicima koja je deda kupio vozi njezina majka. Da ponosno stoji nad svojom djevojčicom, dok susjedi i poznanici zaviruju u kolica i tepaju nemuštom stvoru. Da se instinktivno osmjehuje tim glavama, velikim kao cijeli svijet, koje se nadvijaju nad nju i poništavaju svaku drugu sliku.