Moj otac Dragutin umro je jer se krivio za nestanak supruge Dragice i sina Dražena. Teško se nosio s osjećajima krivnje. Teško mu je padalo što je došao u Zagreb, što je majka ostala u Vukovaru, što on nije stradao umjesto njih, mirnim glasom započeo je 2019. godine bolnu priču Tomislav Tuškan (59).

Iz rodnog Vukovara u Zagreb je doselio 1979. godine i nakon studija agronomije ostao u njemu živjeti. Nakon smrti oca nastavio je tragati za majkom i bratom koji se još vode kao nestali.

Viđeni su u vukovarskoj bolnici, potom u hangarima Veleprometa odakle su ih odvezli na Ovčaru. Majku je zadnji puta vidio 27. lipnja 1991. godine na sinovom prvom rođendanu, a brata u srpnju iste godine.

- Došao je jutarnjim vlakom iz Vukovara u Zagreb kako bi me vidio. Popričali smo, otišao sam na posao, a on je obišao mog sina i suprugu Janet. Još smo se dva puta čuli telefonom i razgovarali o tome da majku iz Vukovara prebacimo u Zagreb. Oni su to odbili. Moj brat imao je 25 godina, bio je ambiciozan, prepun životnih i poslovnih planova - prisjetio se Tomislav.

Tog ljeta 1991. godine imao je jednogodišnjeg sina, supruga Janet bila je trudna, a kako je Engleskinja, pružila im se prilika posjetiti njezine roditelje u gradu blizu Londona. Vijesti su bile loše, ratni sukobi su se rasplamsali, a Tomislav je nakon tjedan dana odlučio da se vrate u domovinu.

ODVELI GA ČETNICI U VUKOVARU MUJ8 Dubravka još traga za mužem: 'Prije odlaska zagrlio je kćer i poljubio. Nestao je na Ovčari'

- Moj tata došao je iz Vukovara u Zagreb kako bi nas dočeka. Mama je trebala doći nakon tjedan dana, a on se trebao vratiti u Vukovar. U to vrijeme dobio sam poziv da s policijom idem u Petrinju. Supruga je počela krvariti i prijetio joj je gubitak bebe. Morala je mirovati i tata je tri tjedna, do mog povratka iz Petrinje bio velika pomoć. Na žalost, on se u Vukovar više nije mogao vratiti, a moja majka i brat nisu mogli izaći iz Vukovara - pripovijedao nam je Tomislav dok su mu se u očima caklile suze.

Godinama se nadao da će naći majku i brata, da će bar saznati istinu. Informacije koje su do njega dolazile nakon pada Vukovara govorile su da su lakše ranjeni, ali da su živi. Potom su počeli dolaziti autobusi, a Tomislav i njegov otac dočekivali svaki. I uvijek se iznova razočarali.

- Saznali smo da su završili u vukovarskoj bolnici. Kad je grad pao, moja mama već je bila u autobusu za evakuaciju i tada je u dvorištu bolnice ugledala mog brata. Htjela mu je pomoći, izašla iz autobusa i više se u njega nije vratila. Ostala je s njim i odvezli su ih na Ovčaru. Bilo je ekshumacija, no mog brata i majku nisu našli - suznih očiju svjedočio je Tomislav. Dodao je da ga je život gurao da idu dalje, no njegov se otac sa nestankom supruge i sina nikada nije pomirio.

TUŽNA ISPOVIJEST MAJKE 'Veselin Šljivančanin je odvojio mog sina od mene. Ubili su ga na Ovčari. Imao je 16 godina...'

- Naći njihova tijela značilo bi mi puno.Važna je uspomena na one koji su bili s nama, važno je da ti posebni ljudi imaju obilježeno mjesto. Mi to mjesto za mamu i brata nemamo. Na dane sjećanja na Vukovar, na Dan mrtvih odemo kod centralnog križa na Zid boli, gdje su im upisana imena. Tamo odemo i upalimo svijeće i molimo se - iskreno je rekao Tomislav. 