Predsjednik Zoran Milanović obećao je na Pantovčaku primiti generala Milivoja Petkovića kad izađe iz zatvora.

Ali tu je sada problem: hoće li ga primiti kao osuđenog ratnog zločinca ili kao ratnog "prijestupnika"?

"Primit ću i Milivoja Petkovića, kada iziđe iz zatvora, a to će nadam se biti uskoro, zato što on nije ratni zločinac", izjavio je nedavno Milanović, nakon što je na Pantovčaku primio Tihomira Blaškića. "To da je odgovarao za određene prijestupe – je. Ovo što je Blaškiću dosuđeno je politička presuda, kao i Petkoviću".

Ako netko nije tada shvatio, Milanović je to ponovio još jednom: "Milivoj Petković nije ratni zločinac".

Ali eto, jučer je taj i isti Milivoj Petković, jedan od zapovjednika HVO-a kojeg je Haški sud 2017. godine osudio na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, u pismu predsjedniku Mehanizma za međunarodne kaznene sudove Carmelu Agiusu prihvatio odgovornost za djela za koja je osuđen, izrazio kajanje i zatražio prijevremeno puštanje na slobodu.

"Nema opravdanja"

"Imam potrebu reći i Vama i svima drugima da ja prihvaćam presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen", napisao je Petković u vlastoručno sastavljenom pismu.

"Prihvatio sam i kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike".

Petković je, dakle, prihvatio presudu, prihvatio je kaznu, prihvatio je osobnu odgovornost za djela i propuste, prihvatio je da za počinjena djela nema opravdanja ni izlike.

Pa zašto onda opravdanja i izlike nalazi Zoran Milanović? Zašto Milanović govori kako je Petkovićeva presuda "politička", kako on "nije ratni zločinac", kako "nije svatko  osuđen u Haagu ratni zločinac"? Iako je Petković upravo za to osuđen i upravo je zbog toga izrazio kajanje i žaljenje.

Tko je tu zločinac?

Kako će onda Milanović primiti Petkovića? Kako će izgledati sastanak predsjednika koji tvrdi da Petković nije ratni zločinac s generalom Petkovićem koji je izrazio žaljenje zbog svojih djela i propusta koji su doveli do zločina?

Naravno, general je to sve napisao u pismu kojim traži prijevremeno puštanje na slobodu, pa će netko - možda i sam Milanović - moći reći da je to bila samo taktička varka i da bi svaki osuđenik rekao sve što treba, samo da ga puste iz zatvora.

Ali Petković je svejedno priznao ono što Milanović odbija priznati. Da je ratni zločinac. 

Takva relativizacija ratnih zločina, ignoriranje presuda Haaškog suda koji je i dio hrvatskog pravosuđa, kao i prelaženje preko priznanja samog generala, šokantno je i neprihvatljivo ponašanje predsjednika jedne demokratske države. 

Stupnjevanje zločinaca

Takvo stupnjevanje zločina, gdje Milanović zločine Blaškića i Petkovića komparira sa zločinima Ratka Mladića, otvara put onome što se odavno događa, da svaka zemlja štiti i slavi svoje zločince, a što stvari vraća prema početku i stvara preduvjete za nove sukobe i nove zločine.

Ovdje je znakovita još jedna Petkovićeva rečenica: "Priznanje počinjenih zločina, iskreno kajanje i izražavanje sućuti obiteljima stradalih jedini je način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima u BiH i cijele bivše Jugoslavije".

General je to shvatio. Zašto to Milanović odbija shvatiti?

Petković priznaje zločin jer smatra da je to jedini način pomirbe i očuvanja mira. Milanovićevo relativiziranje i stupnjevanje zločina ide u potpuno drugom smjeru. Narušava pomirbu i ugrožava mir i suživot.

Otvara rane

Petković naglašava kako "osjeća iskreno kajanje i izražava duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima". Milanović svojim izjavama samo otvara rane i iritira pripadnike bošnjačkog naroda.

Kao i nedavnim odlikovanjem postrojbi HVO-a koje se povezuje s ratnim zločinima u BiH.

Milanovićev odnos prema Blaškiću i Petkoviću nadovezuje se na apologetski odnos Kolinde Grabar Kitarović prema Dariju Kordiću i Slobodanu Praljku, gdje ispada kako hrvatski predsjednici veličaju ili amnestiraju osuđenike za ratne zločine. Premda bi Milanović vjerojatno i ovdje stupnjevao grijehe tih osuđenika.

Grabar Kitarović imala je svoje haške osuđenike, Milanović ima svoje. 

Kao što onda Milorad Dodik ima svoje, Aleksandar Vučić svoje i tako unedogled.

Pogazio priznanje

Umjesto da Milanović preuzme poruke i ton iz Petkovićeva pisma, kao i poruke da za počinjena djela "nema opravdanja ni izlike", on poništava presude, Haaški sud, pomirbu, suživot, kao i demokratske standarde, zdravi razum i čovječnost, nastavljajući se na standarde koje je postavila njegova prethodnica, a utemeljio još Franjo Tuđman.

Malo je falilo da kaže kako Hrvat ne može počiniti ratni zločin.

I zato, što god Milanović tvrdio, ako uspije dočekati Petkovića na Pantovčaku, u povijesti i kolektivnoj svijesti ostat će upisano da je primio osuđenika za ratne zločine. I pritom, pored svih demokratskih standarda, pogazio čak i njegovo priznanje i kajanje.