Uzbudljivo je i uvijek poučno čačkati mečku. Kad je Novaku Đokoviću poništena australska viza, pa su mu oduzeli mobitel i zatvorili ga u onu jazbinu gdje godinama od vlastitih očiju skrivaju ljude bez papira, na svojoj sam službenoj Facebook stranici napisao relativno kratku objavu. U kojoj sam ustvrdio da je Đoković vjerojatno i najbolji individualni sportaš današnjice, ali i da je savršeno irelevantno što on misli o cijepljenju, liječnicima, prehrani ili piramidama. Rekao sam da mi je simpatičan - ne naglasivši istinu da mi je simpatičniji od goleme većine sportaša iz ovih krajeva - zato što je dao milijun eura za stradale u epidemiji u Bergamu, kao i recimo zato što je usred epidemije pokušao organizirati turnir u Zadru. Nisam naglašavao, ali i to se iz mog tona podrazumijevalo, Đoković mi je drag jer se nije bavio širenjem mržnje među južnoslavenskim narodima. Doveo sam u sumnju motive australskih vlasti. Australskog premijera i njegove ministre nazvao sam “ološem s kraja svijeta, ili s njegova početka” i posumnjao da je u svemu ovom riječ o njihovu šovinizmu koji nema veze s cijepljenjem ni s epidemijom, “nego s činjenicom da je nacionalno, regionalno ili rasno pogrešno konfiguriran čovjek postao najbolji na svijetu”. Kako imam vrlo loša iskustva s nacionalističko-senzacionalističkim portalima po regiji, napomenuo sam da im je “zabranjeno ovu objavu kopirati i naokolo je prenositi te na njoj sakupljati klikove i reakcije kojekakvih imbecila”.