Odavno foteljaškom ljubitelju nogometa neko veliko natjecanje nije tako dobro leglo kao ovogodišnja završnica Afričkog kupa nacija, održanog u Maroku, na lijepim stadionima mitskih gradova iz naših velikih i malih povijesti, Agadira, Kazablanke, Rabata, prenošenog na jednom pristojnom televizijskom kanalu sa solidnim novinarima i komentatorima, ali što je, možda, i najvažnije, daleko od svih naših lokalnih i europskih omraza i kompleksa, a opet s reprezentacijama i igračima koji su nam itekako poznati i bliski, među njima i nekim od najvećih nogometaša današnjice. U tom natjecanju koje nas se ticalo isključivo kao estetski događaj i kao pripovijest, kao drama koja se igra po pravilima najzanimljivije igre naših života, one igre koja je po Pasoliniju “sveta predstava našega doba”, koja je, za razliku od filma, uspjela nadomjestiti kazalište, sa sigurne su se distance ogledali i naši životi, a s njima i naši nogometi. Ogledali su se, naravno, i naši individualni karakteri, osobne naravi, sa svim njihovim emocionalnim ograničenjima. Opušteni u svojim foteljama, prvenstvu smo pristupili kao neutralni promatrači, da bismo za vrijeme natjecanja, kroz utakmice koje smo gledali, gotovo i protiv svoje volje izabirali timove na koje ćemo položiti svoje srce. Kao što to gotovo uvijek biva, na svim velikim nogometnim prvenstvima nisam se opredjeljivao za one koji igraju najbolji nogomet i mogli bi biti favoriti, ali ni za one koji igraju najljepše, koji, kako se to nekad govorilo, umiru u ljepoti. Kako volim nogomet, ali ne i njegov politički i kulturno-identitetski kontekst, bježao sam od onih koji su mi licem svoje zemlje i njezinim identitetima najbliži. Čak bi se moglo reći da sam prema njima - tako i prema Maroku, te Egiptu - otpočetka bio rezerviran. Koliko god Marokanci igrali lijep i moćan nogomet, i koliko god mi bili kulturno-identitetski bliski, neusporedivo bliži i razumljiviji od ljudi iz crne Afrike, koliko god Agadir i Kazablanka bili moji gradovi, nisam želio da Maroko na kraju pobijedi. A nisam to želio i iz još jednog, mnogo važnijeg razloga.

Nogomet je rasklopljena metafora života. Svaka je igra, od slaganja domina i čovječe ne ljuti se do Oscara i Nobelove nagrade za književnost, po jedna rasklopljena metafora života. O tome kako ćemo metaforu sklopiti ovisi pomalo i to kakav će nam biti život. Ili to u kakvom svijetu živimo. Nogomet je među svim kolektivnim sportskim igrama današnjice najuzbudljiviji iz dva razloga. Prvi se tiče njegove spore dramaturgije, a drugi činjenice da su u nogometu mogući i nevjerojatni rezultati. U nogometu ne tako rijetko David pobijedi Golijata. Istodobno, međutim, u nogometnoj metafori života pitanje prava i pravde aktualnije je nego i u jednoj drugoj igri. Način na koji tu sudac preusmjerava događaje i izobličava igru, svakako je nalik životu i svijetu u kojem živimo. Dijeleći nepravdu, sudac uništava igru. Prilagođavajući rezultat očekivanjima onih koji su za igru stvarno nezainteresirani, on ubija nogomet. U njegovom se djelovanju dramatično ogledaju prilike vremena u kojem živimo. Europa i Zapad napredniji su od Afrike i Azije. Takvo je naše vjerovanje, koje potvrđuju i činjenice o svijetu u proteklih petstotinjak ili malo više godina. Ustvari, od vremena renesanse, ili još od “vremena katedrala”, Zapad je napredniji od Istoka (kojem se pribraja i Jug). Ta činjenica ogleda se u postojanju pravne države, te u relativno uspješnom održavanju iluzije o jednakosti svih ljudi pred zakonom. Na Zapadu je već neko vrijeme izvjesno i jedno i drugo, na Istoku (i Jugu) i jedno, i drugo postoji kao izuzetak, ili kao simbolični, dakle lažni, imaginarni ukras na tvrdom i ružnom licu države. To se na vrlo zanimljiv, neobičan i iritantan način vidjelo na ovogodišnjem Afričkom kupu nacija. Premda smo gledali ozbiljne reprezentacije, u kojima igraju neki od najboljih igrača u klubovima Zapada, suci na tim utakmicama bili su daleko ispod razine onog kako se sudi na Zapadu. Sudili su tako da ne bude nepredviđenih i neželjenih rezultata. Sudili su tako da na kraju svih krajeva pobijede favoriti. Te ispred svih ostalih - Maroko. Možda samo zato što se prvenstvo igralo u Maroku, a možda i iz nekih drugih, gledatelju nepoznatih razloga. Bilo je, istina, i utakmica u kojima su jedni protiv drugih igrali autsajderi. U tim su utakmicama suci sudili kao na Zapadu. Bili su nevidljivi i pošteni.

Na kraju, u velikoj finalnoj utakmici, koja je po atmosferi sugeriranoj putem televizijskih ekrana, ali i po igri i drami pokrenutoj od igrača obje reprezentacije, bila impresivnija od nekoliko posljednjih finala europskih prvenstava, a mogla se mjeriti sa svakim finalom svjetskog nogometnog prvenstva u XXI. stoljeću, nastupili su Maroko i Senegal. Pošteno je da ovaj gledatelj to prizna, Senegal mu je otpočetka, premda ne pripada skupini omiljenih mu autsajdera, bio jedna od dvije srcu najmilije reprezentacije. Razlog je u čistoj i pomalo naivnoj ljepoti igre, u nečemu što je prije četrdesetak ili već pedeset godina postojalo kod Argentinaca. Senegal je, kao i ona davna Kempesova Argentina, ili još prije nje, onaj posljednji veliki Urugvaj, djelovao kao stroj za proizvodnju nogometne iluzije. Metafora života kakvu je Senegal nudio bila je u punom smislu riječi borhesovska.

Igra u većem dijelu tog finala bila je veličanstvena. Nisu jedni protiv drugih nastupali nogometni strojevi, kao što to biva u finalima europskih i svjetskih prvenstava, naročito kada se u njima pojave Njemačka, Francuska, Brazil, Španjolska, nego su tu igrali ljudi, s očekivanim ljudskim vrlinama i manama, koje su se uglavnom ticale njihovih psihologija. Igrali su lijepo i nervozno, i bez prljavština i nadmenosti zapadnoga svijeta. Sudac je njihovu igru dosta dugo neutralno pratio, ne čineći ništa što bi je remetilo. Obje ekipe u takvoj su igri stvarale velike prilike, koje su skončavale u još većim promašajima, u promašajima života koje će njihovi protagonisti sanjati, i u golmanskim obranama (naročito velikog Bonoa, genijalnog marokanskog vratara imena Yassine Bounou, rođenjem Kanađanina, koji je dugo branio po Španjolskoj, ali nije stvorio karijeru po mjeri svoga talenta), ali rezultat se nije mijenjao. I onda je, na samom kraju utakmice, sudac stupio na povijesnu pozornicu. Najprije je, već u nadoknadnom vremenu, poništio Senegalu gol. Izliku je našao u nepostojećem prekršaju. Nakon toga je, koji minut kasnije, sudio jedanaesterac za Maroko, nakon prekršaja kojeg prije da nije bilo, nego što ga je bilo. Tada Senegalci na poziv svoga izbornika napuštaju igralište. Samo jedan među njima, igrač s brojem deset, veliki Sadio Mané, ostaje na terenu, i nekoliko sljedećih minuta svoje drugove poziva da se vrate i da nepravdu iznesu do kraja. Previše je on iskusan da bi vjerovao u čudo, u to da bi senegalski vratar mogao obraniti nepravedno dosuđeni penal, ali bolje je biti žrtva nepravde, nego njezin saučesnik. To je viteški stav velikog igrača, i gledatelj će ga trajno pamtiti. Na kraju, cijela stvar dugo traje, dugo se reprezentativci Senegala ne vraćaju iz svlačionice, ali sudac ne svira kraj, što bi po pravilima igre trebao učiniti, a što bi urodilo najvećim skandalom u povijesti velikih nogometnih natjecanja i svojevrsnim slomom igre. Slom igre ne smije se dopustiti, jer je to, sklopimo li takvu metaforu, slom civilizacije i svega onog što čovječanstvo drži na okupu. Dakle, jasno je da se reprezentativci Senegala moraju vratiti i otrpjeti nepravdu koja ih je pogodila.

I onda taj penal! Loptu uzima Brahim Abdelkader Díaz, poznatiji pod mononimom Brahim, premda ga mi ovdašnji najčešće zovemo Brahim Díaz, dijete iz mješovitog, iz interkulturnog, svepovezujućeg braka Marokanca i Španjolke. Nakon provedene procedure, koju će oko kamere pomno ispratiti i iz koje se ne naslućuje razvoj događaja, Brahim Díaz izvodi najlošiju panenku još od one prve, koju je 20. lipnja 1976. u Beogradu, pri odlučujućem penalu finalne utakmice Europskog prvenstva, protiv SR Njemačke izveo Antonin Panenka. Ustvari, Brahim Díaz dodao je u naručje loptu senegalskom golmanu. Je li on to učinio namjerno? Krivo postavljeno pitanje. Vjerojatno jest, premda do kraja života to neće priznati. Ali mi ćemo ovdje reći da je u tom trenutku Brahima Díaza nadletio arkanđeo Mihael, u islamu melek Mikail, koji je odnio loptu u naručje senegalskog golmana. Time su igra i svijet spašeni na još neko vrijeme, a gledatelj je stekao nadu da se u nogometu još uvijek mogu dogoditi i nemoguće stvari. To što je Senegal u produžecima zabio gol i na kraju pobijedio predvidljiv je i logičan ishod dramske igre. Nevažan, lišen pouke. Tako da je i ovom gledatelju u njegovoj fotelji tad bilo svejedno. Junaci njegove igre su Sadio Mané i Brahim Díaz.