Prvu stalnu rubriku koju sam imao u nekim novinama sačinjavali su kratki prikazi knjiga, objavljivani u sarajevskom omladinskom tjedniku Naši dani. Godina je bila 1986. pa 1987, i jednom sam tjedno tramvajem putovao na kraj grada, u veliku, novu i modernu poslovnu zgradu dnevnoga lista Oslobođenje, u kojoj su se nalazile redakcije većine sarajevskih novina i magazina. Svoje tekstove slao sam telefaksom, ili ih donosio u redakciju, otkucane na pisaćem stroju, u širokom proredu, s trideset redova na stranici. 
U to su vrijeme Naši dani i Oslobođenje već odavno prešli na “bijelu montažu” i roto-tisak, ali kulturni dvotjednik Odjek još uvijek se tiskao u staroj štampariji, i “slagao” u olovnom slogu. Nekoliko puta bio sam u toj štampariji, osjetio njezine mirise, gledao stare slovoslagare, kako, poput čudotvoraca, buduće tekstove slažu od olovnih slova, ali tako da su kao u zrcalu. Olovni slog nešto je najljepše što sam dosad vidio u tom simboličnom, odštampanom svijetu.
U Našim danima tad je kao novinar radio Veso Đorem. Mršav, izdužen mladić, mnogo stariji od mene (možda se u međuvremenu to “mnogo” i smanjilo), blage i vrlo nagodne naravi, rodom je bio iz istočne Bosne. U novinarstvu će se zadržati još vrlo kratko, da bi se dvije-tri godine kasnije pretvorio u ugostitelja.