Obilje rijeka i potoka u Hrvatskoj pogodovalo je razvoju mnogobrojnih vodenica te mlinarskog zanata. U prošlosti ih je diljem Hrvatske bilo oko tri tisuće. Hrvatski naziv “mlinar“ prvi se put spominje u ispravama 1363. godine. Rad u mlinovima bio je oduvijek težak. Mljelo se i danju i noću, nedjeljom i blagdanima. Upravo su vodenice prikazivale savršen suživot čovjeka i vode. Bile su glavni izvor preživljavanja jer kruha je uvijek trebalo, a kada bi i nestalo električne energije one su mogle raditi. Iako nije bila velik proizvođač žita, Hrvatska je bila velik izvoznik brašna kojim je opskrbljivala Austriju i Češku. “Brblje voda, žrvnji rokću, kašike ko klopci klopću, pod kamenom zrnje škripi, sitno brašno sitno sipi: Nek se žuri ko mljet ima, sve će samljet- mlinar Sima”, mlinarovoj pjesmi posebnu draž dao je Jakov Gotovac u operi “Ero s onoga svijeta”. U prošlosti je Zagreb bio mlinarski i vodenički centar. Brojni potoci i brzaci slijevaju se s obronaka Zagrebačke gore ili Medvednice, a gotovo na svakom od njih postojala je vodenica. Brašnom su opskrbljivali stanovnike Gradeca i Kaptola. Tih je mlinova bilo mnogo, ali su bili kratka vijeka. Kada je 26. srpnja 1651. godine došlo do velike poplave u Zagrebu stradali su gotovo svi zagrebački mlinovi.
Oni koji su sagrađeni poslije prestali su s radom šezdesetih godina zbog pojave paromlina. Danas ih je samo nekoliko očuvano i obnovljeno, a među njima rijetko koji još radi. Ipak smo našli pokoju vodenicu čiji klopot drvenog kola i dandanas vraća u davna vremena. Na potoku Dubravica, sjeverno od zagrebačke četvrti Gajnica, te na potoku Ribnjak u Gračanima. One su raritetne tradicijske građevine iznimne kulturno- povijesne vrijednosti.