U kakvom nam društvu i okruženju odrastaju djeca, zašto roditelji u kućama drže oružje, a zašto djeca u sebi zadržavaju pak emocije - neke su od tema koje očito ključaju u društvu. O tome razgovaramo sa psihijatrima, sociolozima, terapeutima, otkrivaju nam srž problema.
POGLEDAJTE VIDEO
- Ograđujući se od konkretnog slučaja u Beogradu, jer ne znamo što je s tim dječakom prije bilo, govorim općenito, i smatram da je pod utjecajem medija, interneta, igrica i agresivnih prizora koje djeca gledaju - život danas podcjenjeniji no ikad, a oružje, alat za 'osvetu' nikad dostupniji, kaže psihijatar i psihoanalitičar dr. Hrvoje Handl.
POGLEDAJTE KOMENTAR PSIHOLOGA MILEVIĆA NA MASAKR U BEOGRADU:
- Najpodcjenjenije su ipak - emocije. Naši osjećaji ne moraju, i ne mogu uvijek biti lijepi i radosni već mogu biti i tužni, može to biti i razočaranje, ogorčenje, može biti strava i užas, i za sve njih treba postojati razumijevanje, i o svima njima se može, i treba razgovarati. Treba poštivati i promovirati kulturu emocija. Bojim se da smo jako u tome zaostali iza nekih društava, u čijim školama, štoviše, odavno postoji obavezan predmet empatije, koji se sluša još u osnovnoj školi, kaže dr. Handl.
'U ovom je društvu sve crno ili bijelo'
- Ne razgovaramo o stvarnim problemima i istinskim osjećajima. To nije samo istinska radost kad pobijedi naša reprezentacija, ili naš klub, osjećaj je i tuga kad izgube, kad izgubimo nekog ili nešto, ili kad ti se netko ruga, kad si marginaliziran u svome društvu. S marginaliziranima se ne ponašamo adekvatno, empatično, ne štitimo ih, napominje psihoanalitičar. Živimo, kaže, u društvu u kojem je logika vrlo često crno-bijela, što je logika zatvorenih društava.
- U takvom se društvu ne daje prostora razmišljanju, promišljanju već vladaju strah i paranoja. U takvim društvima, mikrodruštvima i obiteljima postoji samo život, ili smrt. Nema sredine. Osim toga, važno je i pitanje naših kapaciteta za podnošenje emocija, što je tema o kojoj se premalo priča. Svi smo mi bića od emocija, radimo i postupamo prema emocijama, pojašnjava stručnjak. Emocije su, dodaje, energija, koja se pretvara ili u akciju ili u podnošenje.
- Kad emocije postanu akcija, podnosi ih netko drugi, a kad su podnošenje, pitanje je kako ćemo ih podnijeti mi sami - hoćemo li otići u patologiju, ili se od toga obraniti. Zato je bitno tu energiju moći podnositi i o tome razgovarati, a na koji način će se odgovorni potruditi pozabaviti time, vidjet ćemo. Bojim se da će najprije oni koji vole ubirati pozitivne poene na račun ovakvih događaja, to učiniti, a tek ćemo onda govoriti o nekim promjenama, kaže dr. Handl. Svaki ovakav čin, zaključuje, treba pridonijeti tome da pomognemo svoj djeci.
- Da pomognemo ne samo potencijalnim žrtvama nego i potencijalnim napadačima. U svakome od nas postoji potencijalni agresor i napadač. Ako to ne razumijemo - da u svakome od nas čuči agresor - onda ćemo se samo ponašati osuđujuće, agresore trpati u zatvore, bez da bilo što iz toga naučimo, zaključuje dr. Handl.
Neprihvaćanje kao velika trauma u mladoj dobi
Dr. Zlatko Tomić, neuropsihijatar i sudski vještak za neuropsihijatriju ističe kako je u tinejdžerskim godinama identifikacija jako važna, presudna u oblikovanju ličnosti, a odbacivanje, marginalizacija pogubna.
- Koji su današnji uzori s kojima će se mlada ličnost identificirati, gdje su, tko su, jesu li to mafijaši? Junaci su danas ili pogrešni, odnosno nema ih. I sustav bi trebao biti taj koji će junake stvarati, a ne da imamo sudstvo koje će muškarca koji je ženu zatočio, premlaćivao i onesviještenu silovao, osuditi na 20 mjeseci zatvora. Takav zločin zaslužuje puno veću kaznu. Djeca i mladi to vide, sve vide, vide i kako se (ne) kažnjava korumpirane političare, sve to upijaju, napominje dr. Tomić. Ako sustav ne obavlja posao, pojedinci uzimaju "pravdu" u svoje ruke, i mi smo u Hrvatskoj imali takvih slučajeva, dodaje.
- Ne bih za sve krivio igrice, njih je bilo i prije 30 godina, mnoga su ih djeca igrala, i moja su. Puno veće posljedice na dijete ostavlja pogrešna identifikacija, neprihvaćanje u razredu, ruganje, izopćenje. Neprihvaćanje je u mladoj dobi jako teško, i dijete može 'puknuti'. U toj su dobi izuzetno ranjiva, i zato s njima treba puno razgovarati, ne osuđivati ih, ne kriviti. Ona sve vide i sve razumiju, stvari se ne smiju trpati pod tepih, naglašava neuropsihijatar.
Komentirao je i držanje oružja u stanu, ne samo beogradskom nego bilo kojem. Što znači držanje oružja u sefu, iz kojeg se ono ne može tako brzo izvaditi u slučaju iznenadne provale, napada, čemu onda?
- To je posebna psihologija - psihologija oružja. Rijetko kad će oružje držati žena, to čine muškarci. Oni kupuju oružje, tako pokazujući, dokazujući snagu, moć, na nesvjesnoj razini to je vapaj upomoć, kompenzacija za nešto drugo. Osim toga, postavlja se pitanje što znači voditi 12-godišnje dijete u streljanu, nuditi mu oružje u druženju - i to je kompenzacija nečeg u odnosu oca i sina, nadoknađivanje nečeg drugog, kaže dr. Tomić. Dodaje, osim toga, kako se tamo gdje su djeca, ako oružja već mora biti, pištolj i municija nikad ne smiju držati na istome mjestu.
Nastavnici moraju znati voditi razrednu dinamiku
Zdravko Bokulić, sociolog, psihoterapeut te nekadašnji dugogodišnji nastavnik u školi naglašava kako bi nastavnici, posebno danas, trebali biti obučeni za vođenje grupne dinamike razreda, za grupne terapije.
- Škole su samo obrazovne ustanove u kojima je psihološko-odgojna komponenta zanemarena. Svako marginalizirano, izopćeno ili maltretirano dijete u razredu mora dobiti psihološku podršku, mora se provoditi grupna, razredna terapija kako bi se spriječilo grupnu agresiju. Radio sam u školi godinama, znam dobro o čemu se radi - u nekoj će djeci frustracije voditi k suicidu ili homicidu. Vjerujte, lakše je agresiju prepoznati, i liječiti kod glasnog, divljeg učenika negoli kod tihog, izuzetno povučenog odlikaša, napominje Bokulić.
- Nastavnike treba obrazovati za grupnu dinamiku, koju velika većina danas ne vidi, ili joj ne pridaje pažnju. I sami nastavnici od pamtivijeka znaju djecu pred drugima posramiti, nazvati ih pogrdno, što je jako loše, kaže Bokulić. Osim toga, zadesilo nas je ono na što su psiholozi i psihijatri odavno upozoravali - nacije smo koje nisu izliječile ratne traume.
- Odavno pričamo, od 90-tih, da će ovoga biti, i evo ga. Morali smo se baviti psihičkim stanjem nacije, a nismo. Govorili smo da ćemo jednoga dana imati puno suicidalnih, ili jako nasilnih, i to se sad događa,napominje sociolog i terapeut.