To je to što me zanima!

'Mog sina su iz logora vodili na razmjenu. Na nju nikada nije stigao, niti se sa nje vratio...'

Draženova majka Milka Takač iz Koprivnice već više od tri desetljeća bezuspješno traga za nestalim sinom. Muž joj je preminuo od tuge
Vidi originalni članak

Sina Dražena sanjam često. U snu mi dođe, poljubi me, upita kako sam, kako su mu sestra i tata. Točno ga mogu vidjeti, onakvog kakav je bio. A onda se probudim, sjednem na krevet, gledam... Nema nikoga. Ja se i sada nadam da ću ga naći, ali je nada sve manja, priznala nam je 2020. Milka Takač (74) iz Koprivnice. Svoga Dražena, tada pričuvnog policajca, zadnji je puta vidjela 20. kolovoza 1991. godine kada su policajci došli po njega i odveli na obuku. Trag mu se zauvijek izgubio u srbijanskom logoru na Bučju, a Milka već desetljećima sa sobom, poput bremena, nosi svu bol, prazninu i patnju za nestalim sinom.

- U to vrijeme živjeli smo u Sigecu, selu kraj Koprivnice. Dražen je bio jako dobar i poslušan sin. Odslužio je vojni rok, no nije mogao naći posao. Pozvali su ga na obuku pričuvnog sastava policije. Odradio ju je po okolnim selima koja su već mirisala na rat. A onda je, tog 20. kolovoza u predvečerje, pred našom kućom stao policijski kombi s upaljenim rotirkama. Dražen je taj dan bio prehlađen i ležao na krevetu. Otvorila sam vrata, pokazali su mi iskaznice i pitali za Dražena. Ustao je, razgovarali su, potpisao je papir koji su mu dali. Potom mu rekli da se spremi i pođe s njima. Suprug i ja pitali smo kamo ga vode, a oni kratko odgovorili da ide na obuku i da će se vratiti za osam do deset dana. Dražen se samo pozdravio s nama i iza toga nikada se više nije javio niti došao - prisjetila se Milka trenutka koji joj je zauvijek promijenio život. I za koji bi, više od svega na svijetu, željela da se nikada nije dogodio. Punih mjesec dana Milka, njezina kći i suprug ništa nisu znali o Draženu. Dani su im prolazili isključivo u iščekivanju njegovog dolaska.

- Saznala sam da je moj sin bio zatočen u logoru Bučje. Vezanih ruku i očiju s Bučja su 22. rujna oko 10 sati u kombiju odvezeni prema Kusonjama, na navodnu razmjenu u Pakrac. Do te razmjene nikada nije došlo, a taj isti kombi vratio se u 18 sati u logor Bučje. Prazan, bez zarobljenika. Nemojte me ni pitati kako sam se osjećala. Kako se može osjećati majka kojoj nestane dijete? Suprug mi je umro 2001. godine. Tuga za sinom mezimcem dokrajčila ga je. Dražen je volio nas oboje, ali za tatu je bio više vezan - pomalo sramežljivo je priznala Milka. Osim na život, sinov nestanak odrazio joj se i na zdravlje. Oboljela je od dijabetesa, operirala žuč, a ima i problema sa bubregom. Ponavlja kako se samo nada i priželjkuje da dođe dan koji će joj, osim goleme tuge i bezbroj suza, podariti i tako željen spokoj.

- Da nađem sina, značilo bi mi sve. Bilo bi mi teško, ali bi se smirila, znala bih mjesto gdje počiva. Ovako palim svijeće kod križeva, u ovom stanu, na suprugovom grobu. Osim suprugu, zapalim je i mom Draženu. Kad je nestao imao je 20 godina. Nepuna četiri mjeseca dijelila su ga do 21. rođendana. Svakog 21. siječnja, na njegov rođendan, uplatim misu. Nije točno da vrijeme liječi sve rane, kao što kažu. Dok sam živa, neće biti lakše i ova bol nikada neće proći - priznala je Milka i kroz suze zamolila sve koji nešto znaju o sudbini njezinog nestalog sina da svoja saznanja prijave i da joj pomognu pronaći tako željeni mir.

Idi na 24sata

Komentari 0

Komentiraj...
Vidi sve komentare