U ponedjeljak 4. svibnja navršilo se 4= godine od smrti Josipa Broza Tita. Tim povodom jedan od Titovih unuka – Joška Broz, sin Žarka Broza, dao je intervju. Ponovio je da je razgovarao s Titom neposredno prije smrti i da mu je tad Tito navodno rekao da žali zbog Ustava iz 1974. godine. Tim Ustavom počela je federalizacije Jugoslavije, davanjem veće samostalnosti tadašnjim republikama i pokrajinama Vojvodini i Kosovu. Titova unuka, kazališna redateljica Saša Broz, kćer mlađeg Titovog sina Miše, tvrdi da Tito nikad nije požalio zbog Ustava iz 1974. Prisjetila se i kako je saznala za djedovu smrt.
POGLEDAJTE VIDEO: POSLJEDNJI TITOVI DANI
Prošlo je 40 godina otkako vam je umro djed. Kako vaša obitelj obilježava ovaj dan i kad ste posljednji put bili u Kući cvijeća?
- Često ga spominjemo pogotovo vezano za neke anegdote i situacije koje su bile dio djetinjstva brata Andreja i mene. Sjećanja su jednako 'živa' kao da su se dogodila jučer. Na djedovom grobu bila sam par dana prije zatvaranja granica i proglašavanja karantene. Predstava 'Ljubavna pisma Staljinu' gostovala je na festivalu u teatru 'Slavija' pa je to bila prilika da provedem par dana sa obitelji i
posjetim djedov grob.
Možete li se prisjetiti gdje ste bili u trenutku kad ste saznali da Vam je umro djed i tko vam je to javio?
- Pamtim svaki detalj, gestu i atmosferu tog dana kao i razdoblja oko djedovog pogreba. Taj period dok je djed bio u KBC Ljubljana, bio je vrlo napet za obitelj. Tata bi svakih par dana primio telefonski poziv, par minuta kasnije već ga je auto čekao ispred zgrade i pod sirenama bi odlazio posjetiti djeda. Bila je siva i kišna nedjelja. Rano popodne zazvonio je telefon i po tatinom glasu bilo je jasno da je vrlo ozbiljno. Auto ga je već čekao ispred zgrade. Sjećam se televizije koja je bila upaljena.
Mame koja je bez riječi ispratila tatu i brata koji je bio premalen da bi bilo što razumio. Vrlo brzo tata se javio iz bolnice i mama je počela plakati. Bila je zatvorena u njihovoj spavaćoj sobi. Tu se negdje i krenuo prekid TV-programa i ona poznata
rečenica , danas mog dragog prijatelja, Mire Lilića 'Umro je drug Tito'. Kad se tata vratio iz Ljubljane napetost je bila neopisiva. Uzela sam brata u jednom trenutku i stisnuli smo se u procijepu između komode i zida u dnevnoj sobi. Gledali smo roditelje kako pakiraju crnu odjeću. Bili su spremni na sve što se odvijalo. Ja nisam bila spremna. Putovanje sa djedovim lijesom u Plavom vlaku od Zagreba do Beograda i tisuće i tisuće uplakanih ljudi koji su ga pratili na tom putu, to me je plašilo. Da sam mogla bila bi bilo gdje drugdje a ne tamo. Čitav protokol oko sprovoda i ogromnog broja stranih državnika nisu bili atmosfera u kojoj se može žalovati. Nisam mogla plakati. Na samom sprovodu sjećam se rijeke ljudi kojima sam morala dati ruku i ljudi iz protokola koji su nam govorili gdje trebamo stati i što raditi. Oni su brinuli o bratu i meni. Na samom sprovodu kad smo izlazili iz Kuće cvijeća pozlilo mi je i srušila sam se u nesvijest. Probudila sam se nakon dan,dva u rezidenciji na Dedinju sa vodenim kozicama.
Ovih dana Josip Joška Broz, vaš bratić opet je ponovio da mu je Tito pred smrt rekao da je požalio zbog Ustava iz 1974. godine. Je li, kao policajac koji je, kako kaže pomagao oko logistike na Titovom pogrebu, mogao do njegove bolesničke postelje?
Pročitala sam tu izjavu i isto pitanje postavila tati. Dakle, moj djed je bio puna tri mjeseca u komi. Prvo u induciranoj komi a potom u pravoj komi. Nije se budio i s obzirom na tu činjenicu naprosto nikako nije bio u mogućnosti komunicirati. U bolničkoj prostoriji u kojoj
je djed umro nisu bili niti njegovi sinovi. Moj tata i pokojni stric Žarko nisu mogli biti uz njega u trenutku smrti. Bili su u prostoriji ispred sobe. Djed je iza svojih odluka stajao i Ustav 1974. ne bi bio ni donesen da je djed imalo sumnjao u njega.
U kakvim je odnosima vaša obitelj s Joškom Brozom i njegovom sestrom Zlaticom koji žive u Beogradu?
- Tata je jedno vrijeme odrastao sa Zlaticom i Joškom. No, djed je inzistirao da tata fakultet upiše u Zagrebu tako da su se zapravo još tada na neki način razdvojili. Djed bi cijelu obitelj okupljao par puta godišnje i ljetovali smo zajedno. Poslije je došao rat i nedugo
zatim moj tata je otišao u diplomaciju gdje je ostao punih 18 godina sve do mirovine. Sa Zlaticom je redovito u kontaktu i sa njom je nekako oduvijek bio bliži. Živimo u različitim državama i danas se češće družimo virtualno, a rjeđe uživo.