Romano Bolković osvrnuo se na svom Facebooku na objavu da je Zagreb proglašen za najbolju božićnu turističku destinaciju.

Objavu prenosimo u cijelosti:

Sad će otužna kolona flagelanata u najiskrenijem hrvatskom samobičevanju krenuti grgljati o nepotrebnoj rastrošnosti u oskudna vremena, o diskrepanciji blještavila i neimaštine, o Zagrebu koji se razmeće naspram životne bezizlaznosti provincije, in ultima linea: o Zagrebu koji troši naše novce, a svaki ponaosob od tih desperaterskih jauka ne samo da je promašen, netočan i neistinit, nego je i amoralan, iako mu to nije konačna zamjerka - teško je uvijek iznova uvjeriti se koliko je u Hrvatskoj ljudi koji su naprosto oštećene roba, koje je život, često u izobilju, do te mjere uništio da neurotski reagiraju na svaki izvanjski podražaj i naprosto moraju postulatorno jamrati, zvocati, prigovarati i siriti čemer.

I upravo stoga jer je na zapretanom dnu tih prigovora osoban problem desperatera, ne treba im pridavati pažnju: postoje ovlašteni serviseri duša, solidne terapije, i boje umah postanu življe, klizanje ne smata, a Advent u Zagrebu bljesne svom raskoši bajkovite razglednice.

Čestitam svima koji su kreativno doprinijeli da i s motrišta s kojega gledam na ovaj predbožićni Zagreb, a to je berlinska adresa između Ku´damma i Bismarckstraße, što spominjem namjerno, e da bih legitimirao svoje poznavanje raskoši velebno dekoriranoga grada - Berlin je u tome, naročito u svjetlosnim aranžmanima, nenadmašan - moj hometown izgleda velebno.

U ovo uređenje nije uloženo toliko sredstava, koliko pameti, ukusa i znanja. 

Zato me veseli:

Zagreb, u stvari u jezgri sitan, kao mali Mitteleuropski grad te svoje razmjere počinje koristiti po prvi puta kreativno: ljudska razmjera prostora koji su ovako urešeni adirani, pretvoreni u adventski kontinuum atrakcije, vjerojatno po prvi puta od obnove državnosti odaje građansku svijest Zagrepčana: lišeni provincijalne opsjednutosti megalomanijom ( bal u HNK na kojemu je oligarhiju valjalo učiti valceru! ), Zagrepčani su shvatili da je manje veće, ako mu se s ljubavlju i kreativnom tankoćutnošću samosvjesno i bez ikakva kompleksa tako pristupi. Kao što bi Hrvatska bila idealna, a da bude Danska, tako naš glavni grad ne mora biti megapolis, da bi bio idealna životna sredina.

To je konačna pouka ove adventske bajke.