Dinina majka Đurđica teško se nosila sa sinovom pogibijom i nestankom. Bila je ponosna na sina, nije se dala slomiti. Nadala se da će naći bar jednu kost. Vjerovala je, tražila, dolazila u Jasenovac, kontaktirala sa suborcima, kroz udrugu se trudila održati taj dignitet mrtvima. Kada joj je bilo teško, govorila bi: 'Samo da mi je jedna kost da je pokopam', govorila nam je 2019. Zagrepčanka Marina Petrin Horvatić (49).
Majku nestalog Dine Simića upoznala je na zagrebačkom groblju Mirogoj nakon što je pokopala brata. Marina i Dinina obitelj vremenom su se zbližile, a njegova majka je prije smrti Marinu zamolila da u njezino ime traga za Dinom i promiče istinu. Dino Simić poginuo je 14. listopada 1991. godine u Jasenovcu, kada je sa suborcima upao u četničku zasjedu. Na mjestu je poginuo, no njegove posmrtne ostatke nikada nisu pronašli. To nam potvrđuje i Tomislav Čaušić - Jabuka (53) iz Velike Gorice, koji se i danas živo sjeća tog paklenog dana kada je položio život.
- Dino je došao u postrojbu HOS-a večer prije napada, između 17 i 18 sati. Odmah sam ga zamijetio jer je djelovao fino, nije brbljao, vikao, ni prijetio. Držao se pomalo rezervirano, možda jer je znao da dolazi na jako teško ratište. Čim sam čuo da je iz Zapruđa, pristupio sam mu da vidim zna li koga od moje obitelji. Razgovarali smo pola sata. Jako mi se svidio taj simpatičan dečko, koji je bio vrlo nježan i uopće nije bio za tu ratnu gužvu - prisjetio se Jabuka prvog i zadnjeg susreta s Dinom.Već sljedećeg dana u sedam sati postrojba je dobila naređenje za napad. Cijela satnija, njih 130, s tenkom je krenula u napad. Kada su prešli rječicu Strug, neprijatelja nisu očekivali, očekivali su ih kilometar dalje. No, četnici su jako dobro znali da dolaze i gdje dolaze. Satniju je dočekalo njih 2500.
- Svi su tukli po nama, a mi nasred ceste. u par minuta imali smo toliko ranjenih da nismo znali kuda bi s njima. Zapovjednik je naredio povlačenje 400 metara unazad. Trebali smo prijeći rječicu Strug i zaleći u jarak da ne bi bio protunapad. Dino i još petorica u tom su se trenutku izgubili. Umjesto da se povuku s nama, došli su ravno među njih. Dino je odmah poginuo, četvorica su bili teško ranjeni. Počeli su se povlačiti prema Glini, a mrtvog Dinu su ostavili da bi spasili svoje živote - svjedočio je Jabuka. Oko 16 sati ranjenici su uspjeli dopuzati do naše linije.
- I sada vidim Dinu. I sada vidim te ranjene dečke, taj raznesen tenk i vozača tenka kako puzi bez oka. Znate, četnici su mrtvog hrvatskog vojnika smatrali trofejem. Ubijenim ustašom. A Dino to nije bio, kao ni nitko od nas. Dino je u tu zadaću otišao samo u maskirnoj odori, bez ijedne oznake HOS-a. Znam da je među četnicima postojala inicijacija tko će bolje izbost nožem, ispaliti rafal, iskalit se na truplu.. A onda su ga negdje odvukli i bacili kao psa - nizao je Jabuka.
Dinina obitelj na mjestu pogibije napravila mu je spomenik. Tamo ga i danas posjećuju njegovi suborci, s njima i Marina. Svi oni tvrde kako Dino nikada neće biti zaboravljen.