Hrvatska je, rekao je jednom Radimir Čačić, zemlja propuštenih šansi. Epidemija COVID-19 nije dovela do krize, ona je upozorila i na transformativne pravce ekonomije. Upozorila nas je na mogućnost munjevite, efikasne i jeftine digitalizacije, pokazala besmislenost ustroja lokalne samouprave, naznačila pravce transformacije.
POGLEDAJTE VIDEO: Reforme odmah
Dr. Vedrana Pribičević sa Zagrebačke škole ekonomije i managementa (ZŠEM) u Expressu je iznijela spektar transformativnih mogućnosti koje proizlaze iz novonastale situacije.
Stara, navodno kineska kletva kaže - "Dabogda živjeli u zanimljiva vremena!" Za ekonomiste ona ovih dana ima posebno značenje, prvenstveno zato što imaju mogućnost iz prvih redova pratiti ne samo potpuno gašenje svjetske ekonomije koje se nikad do sada nije dogodilo na ovoj skali, već i tektonske društvene promjene koje ovakva vrsta krize donosi. Ekonomski povjesničari, poput Waltera Scheidela sa Stanforda pandemije nazivaju i Velikim Nivelatorima - jednim od četiri mehanizma koji su kroz povijest konzistentno smanjivali nejednakost i rastakali bogatstvo vladajućih elita. U svojoj fantastičnoj knjizi The Great Leveler objašnjava da su upravo četiri jahača-nivelatora bili katalizatori društvenog progresa; rat sa masovnom mobilizacijom, transformativne revolucije, propast država i velike pandemije.
U ovom je slučaju rapidno širenje zaraze koronavirusom bilo omogućeno hiperpovezanošću svijeta - skoro pa neometanih tokova roba, kapitala i ljudi koji su direktna posljedica globalizacije. Iako je za očekivati da će kratkoročno pandemija uzrokovati rast nejednakosti, prvenstveno kroz nejednaku dostupnost zdravstvenih usluga između bogatih i siromašnih, više je nego evidentno da dobar dio bogatstva biti izbrisan ako je suditi po rezultatima financijskih burzi. Naime, S&P se u prvom kvartalu smanjio za 20%, što je najveći pad od inicijalnog pada uslijed financijske krize 2008.godine, dok je Dow Jones indeks imao najgori početak godine u povijesti. I sve to unatoč masivnom financijskom planu bail-outa koji će SAD stajati 2 trilijuna dolara, odnosno 10.3% BDP-a. Kako je onda moguće zadržati barem tračak optimizma?
Povijesno gledano, barem su dvije velike pandemije imale transformativni učinak na ekonomiju i društvo. Prva je Crna Smrt 1349.godine, u kojoj je prema najoptimističnijim procjenama umrlo oko jedne trećine europske populacije. Drastično smanjenje broja radnika slomilo je feudalizam kao predominantni oblik ekonomske organizacije društva te povećalo pregovaračku moć onih koji su preživjeli. Ogroman gubitak radne snage posijao je i sjeme inovacija koje su omogućile razvoj kapitalizma: koncepti rudimentarnih parnih strojeva bili su poznati još iz rimskog Egipta, no tehnologija nikad nije zaživjela jer je robovski rad bio jeftin i nije bilo ekonomskog poticaja da se ulaže u tehnologiju koja štedi rad. Sa druge strane, pandemija Španjolske gripe 1918.godine nametnula je paradigmu sistematiziranog javnom zdravstva kao civilizacijski standard koji nam je u desetljećima poslije dozvolio da koristeći cjepiva i odgovarajuće javnozdravstvene intervencije iskorijenimo zarazne bolesti poput polia ili velikih boginja koje su milenijima desetkovale ljudsku vrstu. Zdravstvo je tako postalo ujednačena usluga financirana novcem poreznih obveznika, dostupna širokim slojevima društva uz tada razuman trošak.
Promjene koje će nam donijeti ova pandemija mogu se svrstati u četiri skupine: promijeniti će se način na koji trgujemo sa ostatkom svijeta, način na koji radimo i obrazujemo se, kupujemo i putujemo. Jedna od glavnih osovina globalizacije su globalni dobavni lanci čija je struktura prije svega motivirana minimizacijom troškova. I dok je takva praksa osiguravala konkurentske prednosti kompanijama u normalnim okolnostima, u slučaju ovakve vrste ugroze takva strategija postaje suboptimalna čak i sa stajališta zadovoljenja potreba potrošača. Naime, kriza je pokazala da su potrošači spremni žrtvovati niske cijene za sigurnost dobavnih lanaca, posebice u slučaju hrane. To je signal da će u narednom razdoblju biti zasigurno isplativo skratiti dobavne lance. Unazad 5 godina, Hrvatska je u proizvodnji hrane bila samodostatna u žitaricama, šećeru i mandarinama, dok je iz vlastite proizvodnje pokrivala 63% potražnje za povrćem i 59% potražnje za voćem. Upravo tu leži prilika za lokalizaciju dijela proizvodnje, čak i sa višim cijenama koje proizvodnja putem OPG-a nužno donosi. U prilog takvom scenariju ide pa skoro spontani nastanak "dostavne ekonomije" gdje se problemi transporta namirnica do krajnjih kupaca rješavaju lokalno. Virtualne tržnice nisu nov izum, no kao i u slučaju parnog stroja, okolnosti su ju učinile isplativom. Takav razvoj situacije može voditi otvaranju novih poslova u tradicionalnim djelatnostima i može biti prilika pojedincima koji se moraju ili žele vratiti u Hrvatsku, posebice ako nepovoljne ekonomske okolnosti u inozemstvu potraju.
No skraćivanje dobavnih lanaca i diverzifikacija međunarodne razmjene ne vrijedi samo za proizvodnju hrane. Njemačka i Italija glavni su trgovinski partneri naše zemlje, 28% našeg izvoza otpada samo na te dvije zemlje, što znači da novostvoreni model rasta temeljen na izvozu može lako biti narušen ako dođe do poremećaja na tim tržištima. No na isti način nedostatak potražnje iz tih zemalja može nagnati izvoznike da traže nova tržišta, primjerice u zemljama nove Europe - Češkoj, Slovačkoj Poljskoj i Mađarskoj, ali ako treba čak i izvan EU i zemalja bivše Jugoslavije. Sa obzirom da sa navedene četiri zemlje u prošloj godini imamo trgovinski deficit od skoro 3 milijarde eura, to nam daje doznanja da su nas oni prepoznali kao izvozno tržište, ali mi nismo njih. Što se turizma tiče, pandemija će samo ubrzati disrupciju koju je već počela digitalizacija: u budućnosti možemo očekivati daljnju automatizaciju poslovanja u svrhu smanjenja zdravstvenog rizika, primjerice širokim uvođenjem beskontaktnog plaćanja i hotela bez osoblja.
Magičan učinak pandemija če imati i na svijest poslodavaca i radnika da je rad od kuće za priličan broj djelatnosti moguć i ponekad i poželjan. Samo 1.4% zaposlenih u Hrvatskoj radi od kuće, dok je prosjek EU 5.2%. Najveći potencijal za takav vid zapošljavanja ima IT industrija, koja je u zadnjoj dekadi imala sedam puta brži rast od hrvatskog BDP-a. Mogućnost(ali ne nužno obaveza) rada od kuće zasigurno će voditi poboljšanju balansa između poslovnog i privatnog života, posebice za žene i njihove partnere koji bi mogli aktivnije sudjelovati u odgoju djece ako žele.
U obrazovanju se mala revolucija već dogodila sa organizacijom učenja na daljinu doslovno preko noći. Digitalizacija u obrazovanju učiniti će da dobri učitelji, profesori i obrazovne institucije dobiju sredstva, pažnju i ugled koji svojim obrazovnim ishodima zaslužuju. Napokon će sve maske pasti i uskoro ćemo vidjeti tko je spreman za 21.stoljeće, a tko nije.