Mira Priljeva, poznata kao “baka Mira”, u devedesetoj je postala tužna zvijezda banijske kataklizme. Potres joj je oštetio vitalne dijelove kuće, srušio dimnjak... Vode nema.
Hladno je, svako jutro mora ložiti vatru, a tlo se i dalje trese. Život joj je postao noćna mora. Odmah nakon potresa reporterki N1 priznala je kako svaku noć moli Boga da je uzme sebi. Tražila je smještaj, kontejner. No i nakon sedam dana sve je bilo isto.
- Đe ću, đe ću, dijete? Kad imaš, svak te gleda, kad nemaš, ne gleda te niko - rekla je novinarki i dodala:
- Niko nije reka: ‘Dođi, bako, ja imam posteljine’. Gradonačelnik, niko. Kakvu poruku imam? Neka dođu, da me nekud smjeste da vidim đe ću glavu zavući, da imam đe noge zavući - govori baka.
Vide li Miru iz općine, ili iz Banskih dvora?
- Nema ih, ne zanima ih baba. A kad treba glasanje, evo ih kod babe - kaže ona.
Markov trg suzama ne vjeruje.
On bi samo - cipele
“Dobri div Dado”, Davor Bošnjak iz Hrvaca pored Sinja, traži još manje od bake Mire - cipele.
U životu je dao 126 doza krvi i kaže da će dati još. Živi u sobi bez struje i vode, s bratom vojnim invalidom, pripadnikom 4. gardijske brigade, bivšim zarobljenikom, kojem su političari prije šest godina obećali stan. Nikad nisu ispunili obećanje.
- Živin u ovin uvjetima s 1600 kuna misečno, iman još kredita otplaćivat šta smo ulagali ode u kuću da bi je uopće imali. Dava san sve od sebe da napravin nadstrešnicu da mogu sidit liti. Bunar je brat svojin rukama iskopa, tako da od tu vadimo vodu, a struje nemamo - rekao je našim novinarima.
Dado je bez palca na ruci ostao 1990. i tad su mu doktori prišili palac s lijeve noge. Danas uglavnom hoda u premalim kućnim šlapama, pa ima samo jednu želju:
- Ma volio bi da iman cipele. Nosin broj 47 i po. Volio bi imat cipele koje nemaju nikakve one kape naprid, tako da me ne boli kad hodan.
“Kako je teško biti star, kako je teško biti sam, i biti star a biti mlad, i biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga”, pisao je Ujević, kao da piše o Marjanu Matoševiću (60) iz Siska.
Marjan je gotovo slijep, a u vrijeme potresa nalazio se u svojoj skromnoj kućici, u kojoj posljednje četiri godine živi sam. On je sisački Job.
Prije četiri i pol godine u razmaku od samo tri tjedna umrli su mu sestra i otac te je ostao sam. Društvo su mu pravile dvije mačke, mačak Andrija i mačka Malena.
Ali mačak je ozlijeđen u prometu, a maca se razboljela. Onda je došao i potres, tijekom kojega je morao mirovati jer ništa nije vidio.
- Crijep je padao, lupao… Pomislio sam: ‘Kako bude, bude’. Nasreću, kuća se nije urušila. S krova su se porušili crepovi. Bili su neki dečki kod mene i ponudili su se da će krov prekriti ceradom, što su i učinili - govori Marjan.
Po kući i dvorištu kreće se po pamćenju, a štapom se služi tijekom odlaska kod susjeda ili u trgovinu. Preživljava od socijalne pomoći. Obilazi ga Crveni križ, od vlasti nema koristi, a srce mu radosnije zakuca kad se sjeti da će uskoro doživjeti i nešto lijepo.
Dobri ljudi ponudili su mu pomoć i brigu kako bi mu osigurali operaciju. Ona bi mu mogla vratiti vid.