Goran Navojec je prošle subote kao umjetnički direktor BOK-a, iliti Bjelovarskih odjeka kazališta, zatvorio jubilarno deseto izdanje festivala, a nakon toga smo tri dana usaglašavali termine za razgovor. Ne moje, nego njegove termine... Zaključak: užasno je zaposlen.
To je samo dojam, i to pogrešan dojam, samo sam naizgled prezaposlen. Mogu
i hoću podnijeti i puno više posla nego što ga sada imam. Vjerojatno takav
dojam proizlazi iz reciklaže mog minulog rada. Vremena su takva da su
glumci za svoj rad ne samo uskraćeni nego i potplaćeni. Završavanjem nekog
projekta glumac predaje sva svoja prava, i nema apsolutno ništa od toga da
se nešto reprizira iz dana u dan u različitim medijima, a dojam da se
stalno nešto radi proizlazi iz tog repriziranja i recikliranja. Osobno sam
sad u ‘fazi pregovora’, pregovaram oko četiri različita filmska projekta,
bez ikakvog jamstva da će biti i realizirani.
Nemoj da ja sad tebi počnem kukati, to nas ne bi nikamo odvelo. Barem vi
glumci imate priliku i mogućnost raditi sve i svašta, od sapunica, preko
reklama, do ozbiljnih uloga u kazalištu i na filmu.
Nisam radio ni jednu reklamu, ni jednu sapunicu... što ne znači da me
okolnosti neće i na to navesti. A zamjera mi se pojavljivanje u sitcomu
‘Naša mala klinika’ koji se upravo reprizira na jednoj našoj televiziji.
Kao i gluma u sjajnoj seriji ‘Odmori se, zaslužio si’, čijih je dvadeset
daljnjih epizoda napisano, ali nije snimljeno i zbog nekih unutarnjih
trvenja na HTV-u. Bez televizije danas je glumcima teško preživjeti.
Gledaj, vremena se mijenjaju, prije deset godina kolege bi okretali glavu
od glumca koji je snimio neku reklamu, danas je to najnormalnija stvar. I
ja bih volio glumiti u serijama kakve su bile ‘Malo’ i ‘Velo misto’ ili
‘Gruntovčani’, umjesto u nekim stvarima koje sam radio i koje ću raditi,
ali danas se nažalost takve serije više ne snimaju.
Možemo li govoriti o prostituciji glumačke profesije, koja proizlazi iz
rada na projektima najniže moguće umjetničke vrijednosti?
- Puno je veća prostitucija raditi svoj posao i za to biti plaćen mizerno.
Osim toga, termin prostitucija ne mora biti nužno vezan uz nešto
negativno, ipak se radi o ‘najstarijem zanatu na svijetu’.
Kao slobodnjak si u specifičnoj poziciji, nemaš matičnu kuću koja bi ti dala kakvu-takvu socijalnu sigurnost.
Uvijek je najteže govoriti o samome sebi. Glumci su slobodnjaci ili zbog toga što nemaju priliku raditi svoj posao u nekoj kazališnoj kući, ili zbog toga što ne žele biti dio repertoarnog kazališta, a ja spadam u ovu drugu kategoriju. To jednostavno ne odgovara mom glumačkom izričaju, uvijek mi je bilo teško s istim ljudima raditi i po tri-četiri predstave, a pogotovo nekoliko godina. Priklanjam se viziji glumca kao putujućeg bića, koje će ići tamo gdje postoji uloga za njega. I to vidim prije kao glad za ulogom, nego kao glad za kruhom. Svi glumački ansambli na svijetu imaju istu raspodjelu uloga, a to me uvijek nerviralo kao nužno zadani okvir za rad. Makar se i kod mene mijenjaju prioriteti, danas kao obiteljskom čovjeku nije mi lako sjesti u auto i otići na mjesec dana u Osijek, Rijeku ili Split, kako bih se pripremao za predstavu. U financijskom pogledu je praktički nemoguće živjeti na taj način. Glumac mora glumiti, ako ne glumi – treba promijeniti posao.
Cijeli intervju pročitajte u 24sataExpressu