Najduže sam tu, pune 42 godine živim u Uljanikovom samačkom hotelu. Ta moja garsonijera od 17 kvadrata mi je jedini dom kojeg poznajem. Svoja četiri zida ne bi mijenjao do kraja života, ali pitanje je što će biti. Pod ugovorom još šest mjeseci, a što će biti nakon toga, tko zna, rekao nam je Nenad Radosavljević (62), iz Pule.
Uljanik mu je bio jedino radno mjesto sve do invalidske mirovine, a čim se zaposlio s dvadesetak godina, preselio se u samački dom, u zgradu u kojoj je ostao do danas. Ispratio je Nenad na stotine stanara koji su dolazili i odlazili iz tog doma. Samački hotel prodan je poduzetniku Iliji Lovriću.
- Grad Pula je stanarima samačkog doma osigurao novu lokaciju koja je bolja jer ima bolje uvjete za život. Ovo je slobodno tržište i ako ljudi mogu naći jeftiniji i bolji smještaj, slobodno to mogu učiniti - rekao nam je Lovrić
Proteklih tjedana intenzivno se tražilo rješenje za stanare samačkih domova u Puli. Smještaj je pronađen u Pomeru kraj Pule, no dio stanara tamo ne želi.
- U susjednom samačkom Uljanikovom domu zaista je teško jer se do 2. svibnja traži da stanari odluče gdje će i kako će. U ovom gdje sam ja trenutno se neki prostori adaptiraju, a ja sam zasad sretan jer sam još pod ugovorom. Znam da će dio stanara otići u Pomer koji pripada Medulinu, ne Puli, a što će biti s našom zgradom još ne znam. Situacija je teška i bojim se za sebe. Život sam ostavio u Uljaniku koji je, eto, propao, a ova neizvjesnost za nas stanare traje godinu i pol dana i to je jako teško podnijeti. Teško je jer i cijena namjma svako malo ide gore. A ja to ne mogu pratiti još dugo. Za 17 kvadrata sad plaćam 1600 kuna plus režije i kada dobijem invalidsku mirovinu od 2500 kuna i poplaćam sve, meni ostaje samo 500 kuna za goli život. Cijenama se prisiljava ljude da odu - očajan je Nenad.
Život na rubu egzistencije nije mu stran, ali gura nekako. Gradio je brodove pune 22 godine i cijeli je život sam.
- Nisam se nikad oženio jer sam cijeli život podstanar u tom malom prostoru, pa mi to nije bila opcija. Nisam nikada otišao iz doma jer su uvjeti bili jako dobri i zato sam ostao - priznao je.
Tužno je dočekao i kraj Uljanika, nije vjerovao da bi mogao propasti.
- To je užas za cijelu zemlju. U radnom vijeku radio sam na izgradnji stotinjak brodova i ponosan sam na to. Kao i svi. Koga god od radnika da pitate, svima je Uljanik u srcu. A za stambeno pitanje vam odgovor ne znam. Tražim i sam po gradu kako bih našao nešto povoljno, ali je sve otišlo u nebo s cijenama, a moja mirovina ne dopušta puno. Ako vlasnik samačkog doma još podigne cijenu za 200 ili 300 kuna, ja to neću moći, ili ću biti gladan - kaže.
U invalidsku mirovinu otišao je 1999. zbog reumatoidnog artritisa. Predstavnik stanara Boris Cerovac kazao je da je stanje teško.
- Stanari su nezadovoljni i dio njih ne želi rješenje u kojem će oni zajedno s još nekim živjeti u istom prostoru na novoj adresi. Svako rješenje je bolje nego ga ne imati, ali kad se govori o Pomeru on nije u sustavu Pule već Medulina. Postavljam pitanje, hoće li grad u tom slučaju imati obveze prema njima? Zakonski, neće imati ništa prema stanarima od trenutka kada oni promijene adresu, a morat će. Dio radnika Uljanik Standarda nije prihvatio taj prijedlog, pa im je rečeno da će im se ugasiti energenti od 2. svibnja. To znači, nećemo vas natjerati da napustite samački hotel, ali ćemo ugasiti energente. Nekih dvadesetak stanara već je našlo sebi rješenje i napustilo hotel. Njih 29 će biti preseljeno u drugi samački hotel i potpisali su ugovor na 6 mjeseci, ali pod uvjetima da plaćaju 1700 kuna stanarinu za 8-10 kvadrata stambenog prostora. Njih petnaestak bi prihvatilo odlazak u Pomer - rekao je Boris Cerovac.