Mama, kako su mogli ubiti tatu? On je bio jako dobar, govorile su Dragici Štefanovski (73) kćeri Sandra i Anita. I svaki joj put tim pitanjem ranile srce. Ni danas Dragica ne zna odgovor na to pitanje, ali ni na pitanje gdje su posmrtni ostaci njezina supruga, kojeg je posljednji put vidjela nakon pada Vukovara 1991. u dvorištu zloglasnog Veleprometa.
- Suprug Antun i ja nismo se stigli ni pogledati. Popisivali su nas i, kad je moj suprug rekao kako se zove i preziva, popisivač je podignuo glavu. Žene i djecu odveli su u podrum, muškarce u hangare. Nakon toga nisam ga više nikad vidjela.
Nosio torbu s plaćama
Moj suprug je bio tehnički direktor u jednom vukovarskom poduzeću. Kad su nas vodili na Velepromet, sa sobom je uzeo i torbu s osobnim stvarima, ali i novcem za plaće koje nije stigao isplatiti nekim Srbima. Naivan i dobar, bio je uvjeren da će tamo vidjeti te svoje radnike i dati im novac koji im pripada - ispričala nam je Dragica.
Čula je od nekih svjedoka da su Antuna izveli iz hangara, pregledali ga, a kad je pitao može li sa sobom uzeti torbu, odgovorili su da mu ona više neće trebati.
Njihovi čuvari Srbi, tvrdi, govorili su im da ih predsjednik Tuđman ne prima u Zagrebu te se Dragica s djecom uputila prijateljima u Zenicu.
- Ušli smo u šinobus, otišli za Bijeljinu te su nas naši tamo nahranili i odvezli za Sarajevo, a nakon toga u Zagreb. Smjestili su nas u jednu sportsku dvoranu, no po mene je došla starija kći Anita i odvela me kod tete. Nakon nekoliko dana zaposlila sam se u pošti. Tu smo unajmili stan, brinula sam se o djeci. I, da, nadala se da će mi se muž vratiti – govori Dragica.
Tijekom ustrajnog traganja za suprugom do nje su dolazile razne priče. Tako je čula da su njezina Antuna brutalno pretukli na Veleprometu, nakon čega se začuo pucanj.
Kćeri su govorile da će se tata vratiti
- Prije nego što je umro, jedan mi je čovjek rekao da su ih zavezali žicama i odveli, dok mi je drugi iz Beograda ispričao da je pitao za mojeg supruga i dobio odgovor: ‘Idi odakle si i došao jer ćemo i tebe ubiti’ - prisjeća se Dragica.
Gubitak oca teško su podnijele obje kćeri. Dragica kaže da ih je nestanak oca jako pogodio. Oštro su se usprotivile kad im je rekla da će ga proglasiti nestalim.
Od njihove kuće u Vukovaru nije ostalo ništa, no Dragica ju je ipak uspjela obnoviti. Susjed Srbin dvorište joj je, kaže, pretvorio u štalu i trebalo je vremena da ga potpuno očisti.
- Čim je hrvatska vlast došla u Vukovar, on je otišao u Srbiju i kuću prodao nekom pekaru. Uzeo mi je sav namještaj, no ajde, malo po malo, uspjela sam obnoviti svoju kuću, zasaditi vrt i voćke - pripovijeda Dragica.
U voljeni Vukovar, kaže, odlazi često. Čim joj se ukaže prilika.
- Prvo idem na groblje. Sjednem na grobnicu suprugovih roditelja i isplačem se u toj tišini. Na katoličkom groblju popravila sam grobnicu i tamo ću pokopati njegove posmrtne ostatke ako ih nađem, a onda i ja mogu za njim - tiho priča te otkriva kako bi joj puno značilo da pronađe barem njegove posmrtne ostatke. Na pitanje što bi mu rekla da mu može doći na grob, Dragica šuti. A potom nastavlja:
Oko vrata nosi medaljon koji joj je kupio za jedan rođendan na samom početku njihova sretnog braka.
Iako njezin voljeni Antun više od četvrt stoljeća nije fizički uz nju, svake je minute, svakog dana, u njezinim mislima, srcu i molitvama.