Kada je jedan čovjek iz sela smrtno obolio, njegova je žena ustrajala u nastojanju da ga tadašnji župnik Kuharić pohodi i da ga ispovijedi. Župnik je više puta dolazio k njemu na vrata, no ovaj ga je svaki put otjerao, sve dok nije popustio, pozvao ga k sebi na bolesnički krevet i ispričao mu sav svoj život. Potom je rekao župniku Kuhariću: „Sad bih se mogao i ispovjediti“, na što mu je ovaj odvratio: „Upravo ste to i učinili“, prisjetila se u razgovoru Ljerka Obrovac (77), nećakinja pokojnog Franje Kuharića te istaknula da joj se jednom povjerio da a ga najviše pogađa kada dođe na župu i vidi župnika koji se bavi svime, samo ne pastoralom.
Njemu je, kaže, bila važna svaka duša. Služenje Crkvi bila je njezinom stricu Franji iznad svega i ako je netko počeo nešto govoriti o njoj, on bi rekao: „Ne razumiješ, ne ulazi u to. Crkva je Božje djelo“.
Pogled uvijek usmjeren prema Nebu
Jednom je, nastavlja, imao predavanje na fakultetu pa ga je netom prije početka dekan upitao ima li tremu govoriti pred ovoliko mladih ljudi. „Nikad nemam tremu pred mnoštvom, ali pred jednim čovjekom imam“, odgovorio mu je Kuharić, tada već zagrebački nadbiskup. Iskreno je vjerovao da je svaki čovjek jedna veličina, Božje djelo. Njegov je pogled neprestano bio usmjeren prema Nebu – ističe Ljerka koja je kao i njezin stric odrastala u mnogobrojnoj obitelji u Pribiću, točnije s trinaestero braće i sestara.
Taj je pogled, usmjeren prema Nebu, tako živo imala prilike susresti kada je, spletom okolnosti, sa svojim stricem Franjom godinu dana živjela pod istim krovom.
- On je bio župnik u Samoboru, a ja studentica stomatologije, a osim mene u župnoj je kući stanovala i njegova sestra. Obje smo bile sretne što možemo biti u njegovoj blizini jer kad ste s nekim tko je Božji čovjek, nemoguće je da vas ne obuzima osjećaj sreće. Bila je to teška, ali prekrasna godina tijekom koje sam gledala i upijala to njegovo svećeničko i vjerničko življenje - kaže Ljerka u razgovoru za zg-nadbiskupija.hr.
Kuharić je, kaže, jako rano ustajao. Od 5 sati bio bi uronjen u molitvu pa sve do 7.30 kada bi slavio misu. Poslije mise – pastoral. I to biciklom, a kasnije i motociklom. Obilazio je ljude, djecu poučavao vjeronauk, a služenje bolesnima i siromašnima nastavilo se i za vrijeme njegove biskupske službe.
Sve što je imao dijelio je drugima
Jednom je, govori, pitala časnu sestru u Nadbiskupskom dvoru što nadbiskupu treba za imendan. Sestra je odgovorila neka kupi košulje jer su mu svakodnevno potrebne. Nakon imendana, časna sestra upitala je nadbiskupa: „Hoćete li mi dati one košulje da Vam ih operem?“, a nadbiskup je odgovorio: „Koje košulje?“. On ih je, naime, već sve podijelio potrebitima.
Pastoralnu idilu narušavale su neugodnosti koje je Kuharić doživljavao od tadašnjih komunističkih vlasti. One su mu posebno zamjerale što je otvoreno branio nevinost Alojzija Stepinca i što je ustrajno promicao jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske.
Šaljem vas u krvavu kupelj – tim je riječima Stepinac 1945. 26-godišnjeg Kuharića zaredio za svećenika. Proročke riječi obistinjene su samo dvije godine poslije kada mladi kapelan Franjo u Rakovu Potoku izbjegava atentat.
Prisjeća se kako je župni zvonar Kuharića upozorio da bi mu se nešto moglo dogoditi pa se ovaj nakratko sklonio u Zagreb. Vrativši se u župu, pronašao je nož zaboden u krevet, s jasnom porukom: „Pope, ubit ćemo te!“ Kasnije se doznalo kako je počinitelj tog nedjela došao Kuhariću na razgovor, ispričao se i pokajao za svoj čin. Kardinal mu je, naravno, sve oprostio – kaže Ljerka.
'Ja sam želio biti samo svećenik'
Ljerka se prisjetila i dana kad je imenovan zagrebačkim pomoćnim biskupom. Bila je to 1964. godina.
- Sjećam se tog dana, samoborsku župu pohodio je nadbiskup Šeper i Kuhariću priopćio da se sprema za biskupa. Tada sam ga vidjela da plače. Više puta mi je rekao: „Ja sam želio biti samo svećenik. Sve drugo je samo moja veća odgovornost.“
Unatoč svojoj biskupskoj službi, Kuharić nije zaboravio svoju rodnu kuću i kraj iz kojeg je potekao. Znao je zvati svoju nećakinju i reći joj: „Ja bih došao doma“. Ljerka bi onda s njime i njegovim ostalim nećacima otišla u šetnju pribićkim šumama. Šetnje tijekom kojih su razgovarali o jednostavnim, svakodnevnim stvarima. Nikada nije propustio priliku da svoje nećake potakne da budu čvrsti i svoji.
Danas mu Ljerka moli za zagovor i premda se ne usuđuje reći da je živjela sa svecem, ipak zna da je bio takav. Nije bio čovjek opterećen svojim egom.
- Bila je radost biti s njim, a ta njegova prisutnost živi i danas u meni – ističe Ljerka koja dio sjećanja na sveti život svoga strica danas želi prenijeti i svojim dvjema unukama, Ingrid i Leonardi.
Kao curica išla Stepincu čestitati imendan
Svega par kilometara dalje od Ljerkine rodne kuće, u susjednom je Krašiću kaznu je izdržavao Alojzije Stepinac, kojemu je Ljerka kao 11-godišnja djevojčica, zajedno sa svojom tetom, jednog jutra došla čestitati imendan.
- Po završetku mise ušla sam u sakristiju i čestitala nadbiskupu imendan. Stepinac mi je rekao: „Ti si mala, tebi milicija neće ništa, dođi sa mnom u farof.“ - prisjetila se.
- U sjećanju mi je ostao jedan veliki križ na zidu, ali i blagoslovina „Agnus Dei“ koju mi je darovao – svjedoči Ljerka kojoj je to bio prvi i jedini bliski susret sa Stepincem, premda ga je, kako kaže, znala susretati na povratku sa zagrebačkog hodočašća na Mariju Bistricu kada bi vjernici zastali u Krašiću pozdraviti svoga nadbiskupa.