Uzalud je Sean Penn lobirao za Ukrajinu, uzalud je prijetio da će pretopiti oba svoja Oscara ukoliko se glumcu i predsjedniku Volodimiru Zelenskom ne omogući da održi govor na dodjeli. Bilo je dovoljno da jedan crnac ošamari drugoga crnca, pa da netragom iščeznu Ukrajina i svi oni porušeni gradovi, tisuće mrtvih i ranjenih, uključujući i ubijenu djecu, čiji broj, koji raste poput zračnog tlaka za nailaska ugodne ljetne anticiklone u Los Angelesu, Zelenski spominje u svakom svom obraćanju zapadnome svijetu. I odmah se povela rasprava je li taj šamar bio - kako se to sedamdesetih među djecom u Sarajevu govorilo - zaoprave. Oni među nama kojima je naročito stalo što jedan crnac misli o drugom crncu, i kako prvi crnac od drugoga crnca štiti svoju ženu crnkinju, inzistirat će da je šamar zaoprave, kao što je i sav njihov antirasistički, feministički i aktivistički angažman zaoprave. Oni, pak, koji su u životu šamarani, i koji su u djetinjstvu i u ratu jedni drugima bili crnci, dakle niža, diskriminirana, slabija i autsajderska čeljad, savršeno dobro znaju da šamar nije bio zaoprave. Nego je to bila loše koreografirana, pretjerano naglašena, posve teatralna baletna figura, kakva bi, eventualno, mogla proći samo u kakvoj nijemoj slepstik komediji iz dvadesetih godina prošloga stoljeća. Loš glumac tobože je po licu plesnuo drugoga lošeg glumca, e da poslije nikom na um ne padne da govori o Oscarima i o Ukrajini, niti o Sean Pennu i o njegovom očajničkom pokušaju da sačuva ozbiljnost i dostojanstvo svijeta kojemu pripada.