Ovo je međunarodna književna večer, samo nam nedostaju one male zastavice da ih stavimo pred sebe. I, iako tu sjede ljudi iz tri različite države, mi ćemo ovu večer provesti bez prevoditelja. Tim riječima je Vlado Šagadin otvorio književnu večer 'Na jugoistoku nešto novo' u srijedu u 19 sati u zagrebačkoj Booksi. 

Trosjed je dijelio s mladom književnicom Lanom Bastašić, autoricom zbirke priče Vatrometi i Markom Dejanovićem, autorom zbirke priča Belzebubov notes i novinarom 24sata, dok je na fotelji do njih sjedila Marija Krkač, urednica obiju zbirki i vlasnica Izdavačkog studia Čekić iz Beograda.  

Nakon ovog kratkog upoznavanja autori su pročitali odlomke priča iz svojih zbirki pa se vratili razgovoru. Brzo se razvila rasprava o tome kako je internet omogućio stvaranje naznaka neke književne scene na prostoru jugoistočne Europe. 

- Zamislite da nije bilo interneta. Pa mi bismo vjerovali da s druge strane granice žive čimpanze i gorile – slikovito je probao objasniti Marko. 

- Ja sam sve svoje tipove upoznala na internetu – rekla je Lana i zaključila temu važnosti interneta. 

Ipak, prava rasprava se rasplamsala s uključivanjem publike. Prvo je krenulo s pitanjem o tome koliko su mladi autori politički angažirani i na koji način. Marko je ustvrdio kako se politički angažirana književnost kod nas vrti oko vremena apokalipse i žali za vremenom prije apokalipse. 

- Jako je popularno pisati nostalgično jer se time pogađa ukus važnih ljudi koji se rado sjećaju vremena dok su bili seksualno aktivni. Ali ako ja pišem o tome, makar se i isplatilo, ja pišem kič. Isto tako, ako se uhvatim kukanja zbog apokalipse koju je prošla regija, opet vrlo lako završavam u kiču.  Ali ako pišem o svojoj generaciji, o ovoj postapokaliptičnoj atmosferi, to je isto tako angažirano, samo je fokusirano na likove, ne na okolnosti – rekao je. 

Večer je završila raspravom o regionalnoj suradnji i tamnim oblakom koji se nadvio nad književnost cijele regije. Svi su se složili da treba raditi na gradnji zajedničke književne scene cijele regije i da države moraju početi poticati pisanje i čitanje književnosti. Nema veze što pisci pišu prvenstveno zbog sebe i jer tako oplemenjuju svoj život, ipak bi za društva jugoistočne Europe kojima ne treba prevoditelj bilo važno da im pisci ne gladuju, a da im građani čitaju književnost koja bi ih mogla oplemeniti.