Nestao mi je život, zato sam tužna, oprostite mi što sam se ovako rasplakala, ali ne mogu... Ja se sada, i dva mjeseca nakon potresa u svom stanu ne usudim otići dalje od hodnika. Stvari su mi u spavaćoj sobi, a nemam hrabrosti otići po njih. Tu sam gdje sam, tu stojim i ne mogu dalje, naprosto ne ide - kroz suze nam je ispričala Belinda Tomašević (54), odgajateljica koja se nakon tridesetak godina provedenih u svom domu, nakon potresa boji ući u njega.
Obitelj Tomašević jedna je od obitelji iz centra Zagreba na čijoj zgradi stoji narančasta naljepnica, ali oni u svom stanu više ne mogu živjeti. Na stropu dječje sobe stvorila se rupa koja gleda u susjedni stan, zidovi su popucali, ručno rađeni namještaj je uništen, a žbuka i dva mjeseca poslije pada sa zidova.
Belinda i njen suprug Tomislav boravili su tu sa svoje troje djece, Tomislavovom majkom Šteficom (76) koja je invalid te bratom koji nije radno sposoban. A kada je bio potres, kažu, jedva su izvukli 'živu glavu'.
- Spavao sam, odjednom se sve počelo tresti i vidio sam kako se ormar krenuo rušiti na mene. Skočio sam iz kreveta i pokušao ga zaustaviti, jednom rukom držao sam ormar, a drugom rukom pregradni zid koji smo nedavno izgradili. U tom trenutku više ne znaš što se ruši, cijeli stan bio je u oblaku prašine - prisjeća se Tomislav (54), vidno potresen.
- Dozivao sam suprugu i djecu. Sin mi je bio sav krvav jer je staklo palo na njega, a supruga mi je prilikom bježanja ozlijedila nogu. Drugi potres dočekali smo u dvorištu, taj zvuk nikada neću zaboraviti... Gledali smo kako se sve oko nas urušava - dodaje Tomislav, znajući da mu život nakon toga više neće biti isti. Izgubio je krov nad glavom i dom gdje je odrastao.
- Moj djed je s mojim ocem došao iz Splita u Zagreb zbog posla. Otac je odrastao ovdje, kao ja i moja djeca. U jednom trenutku uništen nam je dom i sve ono u što smo godinama ulagali, naše uspomene... Prvi koraci naše djece bili su u ovom stanu - prisjeća se Tomislav Tomašević (52), vidno potresen.
Tomaševići sada privremeno borave u stanu kod Belindinih roditelja u Novom Zagrebu, dok su Štefica i njezin sin u Studentskom domu Cvjetno naselje. Baka Štefica je oduševljena kako se ophode prema njoj u studentskom domu, ona s još 800-tinjak ljudi dijeli sličnu sudbinu i privremeni krov nad glavom.
- Ne znam kako se zahvalim svima što su tako dobri prema nama, imamo topli obrok i gdje spavati, ne mogu se požaliti na ništa. Ali vjerujem da ćemo brzo morati odande, studenti su se već počeli vraćati u svoje sobe, mi samo smetamo... Što će biti s nama, to ni sam Bog ne zna - rekla je zabrinuto baka Štefica.
Svjesni su da neće moći dugo boraviti pod tuđim krovom, a jedina im je želja da imaju dom kojeg će ponovno moći nazvati svojim.
- Da se razumijemo, neizmjerno sam zahvalna svojim roditeljima što su nam ustupili stan, ali čak i tamo se osjećam nelagodno, nije to moj dom.
Stalno razmišljam hoću li završiti na cesti, hoću li morati u podstanare s 54 godine... Ma znate što, najradije bih spakirala kofere i otišla iz ove države, ali suprug mi ne da, on vjeruje da će sve biti u redu s nama - kroz suze nam je rekla Belinda.
- Kažu da vrijeme liječi sve, pa tako će i ovo. Zaista se nadam da će nam država barem ovaj put pomoći, ne tražimo ništa besplatno već samo ono što nam pripada, a to je osnovno ljudsko pravo da imamo siguran krov nad glavom - poručio je Tomislav.