Jasminka Livojević (51) iz Gornjeg Mrzlog Polja dala je otkaz kako bi se posvetila svom sinu. Dobila je status roditelja njegovatelja. Mihael (15) ima cerebralnu paralizu te niz teških dijagnoza i njegovo stanje do danas nije bitno promijenjeno, no Jedinstveno tijelo vještačenja nakon sedam godina ukinulo joj je status njegovatelja.
Dijagnoze ih nisu zanimale
- Kaznili su me jer sam učinila sve što sam mogla da moj sin danas ne bude nepokretan i prikovan za invalidska kolica. On može ustati i hodati nekoliko metara, no u svemu drugome potpuno je nesamostalan. Uz teži oblik cerebralne paralize, tetraparezu, epilepsiju i konvulzije, ima desetak dijagnoza. Ima teškoće s gutanjem i ne može samostalno jesti kao ni obavljati osobnu higijenu. Prošlog petka bila sam na komisiji Jedinstvenog tijela vještačenja i rekli su da mi ukidaju status. Članica komisije se začudila kako to da on nije u kolicima niti ima štake. Ne znam što je očekivala, ali vjerujem da je to prevagnulo u odluci. A baš sam danas dobila njihov dopis u kojemu mojem sinu priznaju 100-postotni invaliditet - ogorčena je Jasminka Livojević (51).
Njezin Mihael (15) rodio se kao nedonošče i liječnici su odmah uočili da ima teškoće. Poduzetna mama nije gubila vrijeme i odmah je počela s vježbama, iako su joj liječnici govorili da je to uzaludan posao jer “od maloga nikad neće biti ništa”.
- Nisam mogla odustati od njega. Htjela sam vidjeti kolike su njegove mogućnosti. Intelektualno moj sin nema teškoće, i upravo zato ni njemu ni sebi nisam dopuštala odustajanje. Vježbamo svakodnevno, hodamo na terapije i rehabilitaciju. Do četvrte godine bio je posve nepokretan, a tad se uspio osoviti na noge. Do danas smo postigli da može prehodati nekoliko metara, a zatim se mora odmoriti - opisuje Jasminka, koja je ponosna na zajedničku upornost i uspjeh.
Priznali joj uspjeh
Sve bi to izostalo, smatra ona, da se proteklih godina nije posvetila svom sinu 24 sata na dan. Kad su mu priznali pravo na osobnu invalidninu, u rješenju su napisali da dječak s takvim dijagnozama funkcionira iznad prosjeka zahvaljujući trudu majke. Upravo stoga ona je još više razočarana i osupnuta odlukom JTV-a. Mihaela je upisala u redovnu školu, u kojoj trenutačno pohađa osmi razred. Ima vrlo dobre i odlične ocjene, a sanja o srednjoj školi koja će mu pomoći u učenju stranih jezika ili informatici.
- U tome sam dobar, a i s obzirom na invaliditet nije mi teško raditi na računalu ili pričati – sramežljivo progovara Mihael, bolno svjestan da tu budućnost možda neće imati.
- Ukidanjem statusa država me ostavila na cjedilu. Mi živimo u mjestu u kojem nema javnoga gradskog prijevoza koji mi prolazi kod kuće. Do škole imamo šest kilometara i ja ga vozim kamo god treba. Neke lijekove Mihael ima besplatno, a za neke moram doplatiti. Bez statusa on ne može ići u srednju školu, jer se nema tko brinuti o njemu. On ne može ostati sam i zahtijeva skrb sva 24 sata, a nemam ga kome ostaviti.
Neće odustati od svog sina
Razmišljam da ga jednostavno odvezem u centar za socijalnu skrb i ostavim ondje dok tražim posao i tako svaki dan, pa neka vide kako je brinuti se o takvom djetetu. Prema svemu sudeći, za mene i ovu državu bilo bi bolje da se uopće nisam trudila, ostavila ga u kolicima neka propada i uskratila mu svaku mogućnost napretka – zaključuje Jasminka, koja kaže da neće odustati od borbe za svoje dijete.
Odlučna je u tome da sinu omogući ostvarivanja svih potencijala, ma kakvi oni bili.