Odluka Međunarodnog kaznenog suda u Haagu da izda nalog za uhićenje Vladimira Putina teško da bi mogla poslužiti ičemu drugom osim tome da razdraži ruskog predsjednika. Manje je važno što Rusija, kao ni Sjedinjene Američke Države, faktički ni ne priznaje pravno postojanje tog suda. Mnogo je važnije što ne postoji baš nikakva šansa da nalog ovoga suda bude proveden. Pa čak i kada bi se Vladimir Putin u budućnosti zatekao na teritoriju neke države koja prihvaća uhidbene naloge Međunarodnog kaznenog suda, mnogo je vjerojatnije da bi ta država - koja god ona bila - u tom slučaju ignorirala i samo postojanje Međunarodnog kaznenog suda, nego što bi uhitila ruskog predsjednika. Tim prije što bi se na teritoriju rečene države on i mogao naći samo na poziv njezinih vlasti. Ako, pak, Vladimir Putin više ne bi bio ruski predsjednik, a ni ruski premijer, car ni direktor, nego tek obični građanin, Međunarodni kazneni sud u Haagu bio bi opet, valjda, posljednji po čijem bi nalogu rečeni građanin mogao biti uhićen, jer bi ga prethodno već uhitilo, lišilo slobode, a možda i još nečega, nekoliko važnijih, formalnih ili neformalnih institucija. Apsolutni vladari, očevi nacija, općenito gospodari neslobodnih i nedemokratskih zajednica nemaju taj privilegij da mogu postati slobodni građani. A to, zapravo, nema veze s time jesu li, onako usput, izazvali i neki rat u kojem je ubijen neizvjestan broj ljudi, jesu li proveli invaziju na neku zemlju, odrekli pravo na postojanje nekome narodu… I onda, kakav je smisao naloga za uhićenje Međunarodnog kaznenog suda u Haagu? Marketinški, propagandni, politički. Od jednake pomoći je obrani Ukrajine kao i, recimo, zabrana ruskoj sopranistici koja se nije ogradila od Putina da nastupa po Americi.