Nikad neću zaboraviti trenutak kad je Jasna Babić objavila veliki feljton o Ankici Tuđman u prvom broju Glorije. Bio je tako sočan, potkrijepljen brojnim nepoznatim činjenicama, zanimljiv, važan i relevantan, da sam bio posve siguran kako će lansirati novi časopis - koji je startao razmjerno skromno -   u nepojmljive nakladne visine. Tako se i dogodilo. Već drugi broj imao je neusporedivo veću nakladu. Ostalo je povijest.

Jasna je pisala tako dobro da su nakladnici koji su je angažirali mogli uvijek reći da su uhvatili boga sreće za bradu. Dizala je naklade u nebo, a zauzvrat  nije tražila ništa. Od zadnjeg poslodavca tražila je skromnu hrvatsku plaću. Kad joj je on, zapanjen, ponudio veći iznos, imajući na umu njene zasluge, Jasna je začudila: Zašto? Pa meni je to dovoljno, ne treba mi  više...
Jasna Babić bila je temelj dviju novinskih kuća, Europapressa i Nacionala. 

Nije se bojala ni najopakijeg zlikovca

Počela je u tjedniku Danas, krajem socijalizma, na nevjerojatan način. Radila je tamo neki honorarni, nenovinarski posao, čini mi se da je rekla da je bila čistačica, a onda počela pisati. Danas je bio najbolji tjednik u Jugoslaviji i u njemu se nije bilo lako probiti.  Već krajem osamdesetih bila je važno novinarsko ime. Devedesetih i dvijetisućitih, bila je najvažnija istraživačka novinarka/novinar u Hrvatskoj. 

Na kraju karijere - a otišla je neočekivano i prerano, kako to već biva s novinarima koji izgaraju u strasti vlastite profesije i svega onoga što ona sobom nosi - pisala je za tjednik Express, koji je s ponosom i radošću objavljivao njene tekstove.

Bila je hrabra kao malo tko. Nije se bojala uhvatiti u koštac sa najgorom temom, najopakijim zlikovcem. Njene su novinarske relacije uvijek bile putovanja u srce tame: iz njih se vraćala s temama od kojih je zastajao dah.  Otpuhivala je s prezirom i kriminalce i notorne ratne zločince. Tajne službe vršljale su po njenom životu tražeći mračne tajne. Jedan je doušnik tajne službe išao tako daleko da je prekopavao čak i kontejner za smeće ispred njene kuće. Nije našao ništa. Nisu našli ništa. A nisu ni trebali tražiti - sve što je znala, objavljivala je.

Bila je čovjek nevjerojatne ljubavi, odanosti i lojalnosti. Jasna Babić gorjela je za novinarstvo, i za svoje drugove. Ona nema prethodnice, najviše ćemo se smijemo nadati jest da će dobiti nasljednicu. Ostavila je iza sebe nekoliko knjiga, tisuće tekstova i feljtona, te cijeli jedan život koji će služiti kao pouzdan orijentir svima koji se novinarskim pozivom žele baviti na častan način. Jasna Babić bila je era hrvatskog novinarstva, njeno zlatno ime.

Ove godine dobila nagradu za životno djelo

Novinarka Jasna Babić umrla je u utorak u bolnici na Jordanovcu u dobi od 60 godina od posljedica teške bolesti.

Babić je u svibnju ove godine dobila HND-ovu nagradu za životno djelo Otokar Keršovani.

Kako je istaknuto u obrazloženju nagrade, Jasna Babić je sinonim hrabrog novinarstva u Hrvatskoj koja je 1988., kao već izrazito afirmirana novinarka, ušla u profesionalno novinarstvo.

Babić nije mogla doći na dodjelu nagrada ali su bile citirane njezine riječi: 'Slobodu nam nitko neće dati, novinari imaju onoliko slobode koliko su je sami napravili. Ni više ni manje. I ne želim uopće da mi Sabor, da mi bilo tko jamči slobodni prostor, jer to znači da mi je darovan. Kad je nešto darovano, kad je sloboda darovana, bila to i sloboda novinarstva - onda se brate mili može i oduzeti. Onaj tko daje taj i uzme'.

Novinarstvom se počela baviti u omladinskom tisku 1980-ih, a radila je u velikom broju redakcija kao što su Express, Danas, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Globus, Nacional...

Autorica je dvije knjige: Zagrebačka mafija i Urota Blaškić.

Ovo je jedan od njenih posljednjih statusa na Facebooku, objavljen je 12. listopada: