Podsjećalo je to na terapijsku seansu.

Redom su predstavnici klubova izlazili za govornicu i u desetminutnim istupima izbacivali iz sebe sve što ih je mučilo u vezi pljačke INE, kriminalnog HDZ-a, premijera Andreja Plenkovića. Neki su pritom posezali za najtežim uvredama, drugi za vlastitom djecom. Općenito, izbacivali su frustraciju i kolektivno si olakšali dušu u maloj dvorani Hrvatskog sabora.

Pa ipak,  jučerašnji sastanak oporbenih saborskih klubova bio je značajan utoliko što se parlamentarna opozicija napokon ujedinila, i to protiv HDZ-a.

U zaključku svoje sjednice osudili su aferu u Ini, zatražili ostavku premijera Andreja Plenkovića i čitave Vlade, kao i raspisivanje parlamentarnih izbora. 

I što sad?

Oporba nikad ne ruši HDZ

Plenković se, sudeći po njegovim prekjučerašnjim izjavama, više plaši subotnjih prosvjeda pod prozorima Središnjice HDZ-a, nego ujedinjene - iako prethodno razmrvljene - saborske oporbe. Možda je to pitanje taštine, a možda je premijer još uvijek svjestan činjenice da saborska oporba nikada nije uspjela srušiti HDZ s vlasti.

Dosad je to uvijek uspijevao učiniti HDZ sam. 

Ne samo permanentnim aferama, korupcijom i kriminalom, već i svojedobnim zahtjevom za opozivom vlastitog premijera, kako što je to učinio Tomislav Karamarko u mandatu Tima Oreškovića.

No sada je sudbina HDZ-a i Plenkovića u rukama saborskih zastupnika koji nisu bili na oporbenoj sjednici, a koji drže u svojim rukama ključeve Plenkovićeve većine.

Jedinstveno jedinstvo

Oporba je uspjela protiv HDZ-a pomiriti frakcije SDP-a, uspjela je u jednu prostoriju ugurati Radničku frontu i Domovinski pokret i Hrvatske suvereniste, pokazala je jedinstvo na razini koju oporba nije pokazivala čak ni onda kad je trebalo rušiti pojedine ministre.

Što je doista loša vijest za Plenkovića koji je godinama živio na rasturanju oporbe, na žetončićima i preletačima, kao što je potencijalno dobra vijest za oporbene birače koji se možda mogu početi nadati rušenju HDZ-a na izborima, kad god oni bili.

Većina hrvatskih građana i dalje je antihadezeovski nastrojena, ali problem nije bio u otporu HDZ-u, već u podršci oporbenim opcijama. Razjedinjenim i razvodnjenim. Kilavim i nezainteresiranim. Izgubljenim i ispražnjenim. 

Ako ništa drugo, HDZ je uspio postići ono što se dosad činilo nemogućim, ujedinio je oporbu. Treba li mu to upisati u plus?

Plenkijevi kolaboracionisti

Međutim, dokle god HDZ može računati na zastupnike SDSS-a i nacionalnih manjina, na HNS i druge saborske ruke u njegovu taboru (iako se čak i Radimir Čačić ukazao na oporbenoj seansi), Plenković može mirno spavati. 

Jer ni u njegovoj stranci nema lomova. Nema frakcija. Nema otpora koji je svojedobno i sam Plenković pokazao, šaljući pismo iz Europskog parlamenta pozivajući zastupnike HDZ-a da otkažu poslušnost Karamarku. Kojeg je on onda srušio sa čela stranke.

Dok je HDZ homogen do monolitnosti, dok nema unutarnjih frakcija koje bi iskoristile ovaj trenutak da nasrnu na šefa stranke i krenu u njezino preuzimanje, te dok koalicijski partneri drže ljestve ovakvom HDZ-u, Plenković nema razloga za paniku. 

Zadah truleži

Pa ako današnja atmosfera podsjeća na onu post-sanaderovsku 2011. godinu, kad se vlast valjala ulicama, a društvo bilo rastureno korupcijskim aferama i padom životnog standarda, oporbena pobjeda tada je već bila posve izvjesna i samo se čekao formalni trenutak da SDP s partnerima preuzme vlast.

Danas se u zraku osjeća zadah truleži vlasti i općeg gađenja Plenkovićevim mandatom, ali ne i miris oporbene pobjede. Ne još. Ne u ovakvom izdanju. Ni u ovakvom izbornom formatu.

No možda je jučerašnji terapijski sastanak oporbe bio korak u smjeru pružanja građanima uvjerljive alternative HDZ-u. 

Jer nije dovoljno biti protiv HDZ-a. Treba pronaći uvjerljivu političku opciju zbog koje će se isplatiti prošetati do birališta. 

A do toga je još dug put. I oporbeno ispucavanje frustracije neće biti dovoljno.