Tihomir Orešković prvi je premijer u povijesti moderne hrvatske države kojem je izglasano nepovjerenje u Saboru i to rukama vladajuće većine i oporbenih zastupnika. Kad je kao nestranačka osoba, krajem prosinca, pristao doći na čelo vlade Domoljubne koalicije i Mosta vjerojatno nije niti slutio da njegov "Tim's Team" neće doživjeti ni ljeto, a kamoli puni četverogodišnji mandat.
U Oreškovića kao uspješnog biznismena mnogi su vjerovali. U njemu su vidjeli spas za posrnulo hrvatsko gospodarstvo i rješenje za krizu u kojoj se zemlja nalazi već dugi niz godina. No, ubrzo se pokazalo ono čega su se svi bojali, a to je da voditi tvrtku i državu nikako nije isto pogotovo ako ste na čelu koalicijske vlade.
Orešković je rođen 1966. u Zagrebu, a već dvije godine kasnije otišao je u Kanadu. To je i razlog njegovog slabog poznavanja hrvatskog jezika čemu smo svjedočili već u prvom obraćanju 23. prosinca 2015. Tada je građane Hrvatske zabunom nazvao "građevinama" i instantno postao predmetom sprdnje na društvenim mrežama.
Loš hrvatski bio je najmanji problem
No, loš izgovor hrvatskog bio je najmanji problem i za nas i za premijera. Čovjek koji je diplomirao kemiju te financije i informacijske sustave, a na čelo Vlade došao s pozicije financijskog direktora Teve za Europu, već u prvim danima svog mandata suočio se s problemima u vlastitom timu.
Možda je tada i požalio što je u samo tri sata, koliko su mu navodno iz HDZ-a u prosincu dali rok, odlučio da želi biti hrvatski premijer. Afera Crnoja bila je prva mrlja za njegovu Vladu.
I prije imenovanja ministar branitelja Mijo Crnoja najavljivao je kontroverzni registar izdajnika, a nakon što je preuzeo ministarstvo u Savskoj 66 buknula je afera u kojoj je otkriveno kako je na adresi na kojoj je prijavljen tek drvena baraka te da je prije pet godine dobio je povlašteni kredit od Ministarstva branitelja za izgradnju kuće u iznosu 56.000 eura. Kuću nije izgradio te je rekao kako on taj kredit uredno vraća i smatra kako s njime može što želi.
Crnoja je dao ostavku samo tjedan dana nakon što je došao na funkciju. Naslijedio ga je Tomo Medved.
INA i SOA kao glavni utezi
Mir u Vladi nije dugo trajao jer Orešković je već u veljači odbio potpisati zahtjev za smjenu šefa SOA-a Dragana Lozančića što je u HDZ-u izazvalo brojne negativne reakcije. Unatoč pritiscima, svoj potpis na razrješenje stavio je nakon gotovo dva mjeseca.
Još veći uteg za odnose premijera i HDZ-a bila je INA. Orešković je u svibnju Karamarku jasno dao do znanja da će on kao premijer preuzeti odgovornost te formirati tim koji će napraviti strategiju odnosa Hrvatske države prema MOL-u. Orešković je, suprotno mišljenju Karamarka, želio nastavak arbitraže i početak novih pregovora.
Lipanj donosi vrhunac krize. Nakon što se Karamarko, zbog poslovne suradnje svoje supruge s lobistom MOL-a, našao pred Povjerenstvom za sukob interesa, postalo je jasno da Timov tim gotovo i ne funkcionira.
Otkazao sjednicu pa tražio ostavke
Orešković je prvo 2. lipnja otkazao sjednicu Vlade, a dan poslije je svojim istupom zatražio ostavke Petrova i Karamarka. Obojica su to odbila učiniti, a poziv na ostavku Karamarka bio je dovoljan razlog HDZ-u da u Saboru pokrene opoziv Oreškovića.
Iako su ga na to više puta pozivali, Orešković ostavku nije želio dati. U Saboru se pred zastupnicima i hrvatskom javnošću želio obraniti od optužbi koje mu je HDZ stavio na teret.
Nakon toga opozvan je većinom glasova zastupnika i njegova Vlada i službeno je pala.
Već nakon 100 dana bilo je sve jasno...
Uostalom, već je u prvih 100 dana Vlade bilo jasno da stvari ne štimaju.