Jako volim izazove, a za mene nema ništa izazovnije od operacija na mozgu, ispričala nam je Nikolina Sesar (35), prva hrvatska neurokirurginja, koja trenutačno radi u KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu.
Ljubav prema medicini prati je od malih nogu. Potječe iz liječničke obitelji, u kojoj je ona treća generacija liječnika. Da se želi baviti neurokirurgijom, shvatila je tijekom fakulteta. Specijalizaciju je završila prije dvije godine, ali kako je rekla, njeno učenje tu nije prestalo.
Nikolinin radni dan počinje obilaskom svih pacijenata u bolnici, koje onda ponovno obilazi popodne. Operacije, koje su joj svakodnevica, ističe, mogu trajati od sat vremena do ponekad šest, sedam, pa i više sati. Ipak, tvrdi da je neurokirurgija puno više od samih operacija. Težak dio posla su joj, navodi, razgovori s obitelji bolesnika, a ono najteže je suočavanje s ljudima koji boluju od neizlječivih bolesti.
- Pogotovo kad je riječ o mladima. Samo kolege liječnici koji rade s teškim pacijentima znaju koliko je teško iz dana u dan suočavati se s tragičnim ljudskim sudbinama i pri tome ostati profesionalan – istaknula je Nikolina. Kao najsimpatičniji trenutak izdvojila je jedan večernji obilazak pacijenata u postintenzivnoj sobi.
- Jedan djedica se probudio iz anestezije, pomislio da je u kafiću te nas zamolio za sok i kavu. Odgovorili smo da ćemo doći čim poslužimo drugi stol - prisjeća se. Pokoji slobodan trenutak koji uhvati voli provoditi s obitelji u Zadru, gdje joj tata ima brod, na kojem, kako kaže, nakratko zaboravi na sve tumore, kemotrapije, zračenja i ostale patnje.
Osim Nikoline, neurokirurgiju u Hrvatskoj specijalizirala je Ana Gavranić (37) iz Rijeke, prva i zasad jedina riječka neurokirurginja, koja radi u Klinici za neurokirurgiju riječke bolnice.
Neopterećena rodnim stereotipima, ono što javnost smatra velikim postignućem ona doživljava logičnim slijedom u svom obrazovanju i karijeri.
- Nakon staža sam se jednom javila na natječaj za neurokirurgiju i dobila posao - započinje svoju priču Ana. Za nju osobno, kaže, nema “muških” i “ženskih” poslova nego samo postoje poslovi.
- Nekad je puno više muškaraca završavalo medicinu, a smatralo se i da žene nisu dovoljno jake. I mi žene smo krive jer se nismo dovoljno gurale. Nailazila sam na predrasude, ali ništa što bi me poljuljalo u odluci - odlučna je Gavranić.
Kao najbitnije u poslu neurokirurga, uz mirnu ruku i hladnu glavu, koja, kako kaže, treba svakom kirurgu, ističe samodisciplinu, jednostavnost, praktičnost i fokus na detalje. Dodaje i kako posao neurokirurginje zna biti jako stresan.
- Meni osobno najstresnije su dječje hitnoće, kao i kad se nađem u nekoj dvojbi a uza se nemam specijaliste da me navedu, kao u vrijeme kad sam bila specijalizantica. Onda duboko udahnem, odlučim i idem dalje. U svakom slučaju, ako vas je jako strah, nećete ni odabrati kirurgiju - priča nam specijalistica dodajući kako je danas sve puno lakše uz naprednu tehnologiju. Mladima koji tek kreću prema ostvarenju svojih snova i karijere poručuje da mogu biti apsolutno sve što zamisle.
- Zvuči stereotipno, ali zaista je tako. Što god si zacrtaju u glavi, postoji način da to ostvare - zaključila je neurokirurginja Ana.
Želi ostati u Hrvatskoj
Nikolina ističe kako bi u budućnosti voljela ostati u domovini i nastaviti baviti se ozbiljnom neurokirurgijom.
Zasad ne želi iz Hrvatske
Ana smatra da je hrvatsko zdravstvo centralizirano u Zagrebu, i to joj se jedino ne sviđa.