To je to što me zanima!

Ovako je akademik Žmegač pisao o Europi: Skora budućnost neće biti u znaku pomirenja...

Dobitnik je brojnih nagrada. Odlikovan je Velikim križem za zasluge Savezne Republike Njemačke
Vidi originalni članak

U Zagrebu 20. srpnja u 94. godini napustio nas je Viktor Žmegač, istaknuti akademik, sveučilišni profesor, germanist, povjesničar književnosti, muzikolog i dugogodišnji suradnik Matice hrvatske.

Viktor Žmegač rođen je 21. ožujka 1929. u Slatini, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Virovitici i Osijeku. Studij germanistike i jugoslavistike završio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a germanistiku i muzikologiju studirao je u Göttingenu.

Pisao je o viziji Europe, donosimo ulomak eseja iz 2014. godine.

Koga privlači Victor Hugo, naprimjer poslije čitanja njegova romana “Zvonar crkve Notre-Dame”, posegnut će za drugim romanima, ne sluteći da je taj autor kao promatrač svojega doba pružio javnosti - danas gotovo zaboravljenu - građu za rasprave o političkoj budućnosti Europe. Treba konzultirati “Sabrana djela”, jer samo ona pružaju dokaz o tome da autor nije bio samo neobično maštovit pripovjedač o daljoj ili bližoj prošlosti, nego i vizionar kad bi se nagnuo nad političku kartu Europe. Izrazito politički duh, ratoborni zagovaratelj svojih pogleda, Hugo nije propuštao priliku da javnost upozna sa svojim “nacrtom”, kako bi rekao njegov preteča, vojvoda de Sully. Godine 1849. zasjedao je nakon revolucionarnih zbivanja prethodne godine Drugi međunarodni kongres mirovnoga pokreta u Parizu pa je Hugo prihvatio priliku da u uvodnom govoru uputi poziv javnosti da sasluša argumente u korist napora da se prevladaju stalni sukobi među europskim zemljama.

Usporedba između njegova projekta i zamisli njegovih paneuropskih preteča pokazuje da je on zbog razrađenosti pogleda prvi pisac koji zaslužuje da ga nazovemo jednim od istinskih otaca europske ideje. Opravdano je duljim citatom iz Hugoova proslova prikazati i piščevu misao i njegovu retoriku.

U 94. GODINI Preminuo istaknuti akademik, erudit i profesor Viktor Žmegač

“Doći će dan kad će se rat između Pariza i Londona, između Sankt Peterburga i Berlina, između Beča i Torina učiniti isto tako bezuman i biti isto tako nemoguć poput rata između Rouena i Amiensa ili Bostona i Philadelphije. Doći će dan kad će se Francuska, Rusija, Italija, Engleska, Njemačka, i uopće sve zemlje kontinenta, prisno stopiti u više jedinstvo i tvoriti europsko bratstvo - a da nijedna zemlja neće izgubiti svoju izvornost i svoju priznatu osobnost. Sve će postati samo po sebi razumljivo, kao da je riječ o Normandiji, Bretanji, Burgundiji, Lotaringiji, Alzasu i svim pokrajinama koje su se združile u Francusku. Doći će dan kad više neće biti drugih poprišta negoli tržišta i drugih mjesta nego prostora za duhovne susrete - ukratko, jedan dan kad će topovi i granate biti zamijenjene glasovanjem, općim izbornim pravom i uglednim sudom velikog europskog senata, koji će biti ono što je u Engleskoj parlament, u Njemačkoj savezna skupština, a u Francuskoj zakonodavni sabor.” (Oeuvres complètes: Actes et paroles, 1937/1940)

Uz programatski govor treba imati na umu i prosude koje je Hugo iskazao 1842. godine u svojoj knjizi o značenju rijeke Rajne “Le Rhin. Lettres à un ami”. U tim “Pismima jednom prijatelju” iznosi svoja shvaćanja o regijama i granicama u europskoj zajednici. Na tim je stranicama Hugo doista suvremenik budućnosti; našao se, uz pomoć nekog duhovnog vremenskog stroja, usred današnjih političkih zbivanja. Treba spomenuti i okolnost koju pisac u tom sklopu pitanja ne spominje, ali koja je, smatram, neobično važna za razumijevanje njegovih zaključaka. Budućnost Francuske i Njemačke Hugoovo je središnje pitanje, a razmatra ga u svjetlu politike. No to se pitanje sigurno ne bi nametnulo da njemačkoj glazbenoj, književnoj i filozofskoj duhovnosti nije u razdoblju romantizma dopala u Francuskoj tako istaknuta uloga. Putopisna knjiga francuske književnice Germaine de Staël o Njemačkoj “De l’Allemagne”, napisana u prvom desetljeću 19. stoljeća, oblikovala je kroz nekoliko naraštaja francuskih intelektualaca predodžbu o Njemačkoj kao “zemlji pjesnika i filozofa”, kako je autorica sažela svoja putna iskustva.

Od takve slike o istočnim susjedima polazi Hugo u knjizi o Rajni, pa i u kasnije objavljenim političkim spisima. Bio je vidovit u svojoj procjeni da će se budućnost Europe, bude li se ikad ujedinila, ovisiti prije svega o savezništvu Francuza i Nijemaca. Ti će narodi duhovnim svojstvima, tehničkim umom i brojem stanovništva natkriliti ostale zemlje. Jamstvo jedinstva može biti samo galsko-germanski blok, koji će obilježiti sve zapadne i srednje regije kontinenta. Zanimljivo je da Hugoova vizija ne isključuje samo Rusiju, despotsku državu, nego i Englesku. (Hugo ne rabi naziv Velika Britanija!) Današnji čitatelj morat će autoru priznati prognostičku sposobnost velike razine. U naše doba, u razdoblju širenja Europske unije, svaki politički i gospodarski analitičar zna da je romanopisac i povjesničar pogodio srž problema. Čak ni njegovo mišljenje o Britaniji nije potpuni promašaj. Gotovo i ne treba tumačiti zašto. Riječ je o državi koja se u europskim poslovima rado drži po strani i u kojoj je, unatoč formalnoj pripadnosti Uniji, euroskepticizam jači nego igdje drugdje. Izlazak iz zajednice nikoga ne bi posebno iznenadio. Hugoova vidovitost doista je začuđujuća, pa i stoga što se subjektivni motivi, naprimjer anglofobija, mogu isključiti.

Znakovito je da je pisac, koji je kao republikanac i demokrat morao tijekom vladavine Napoleona III. poći u izbjeglištvo, zaštitu potražio na otocima pod britanskom vlašću. Nakon poraza Francuske u ratu s Pruskom godine 1870. i uspostave republike, Hugo se mogao trijumfalno vratiti u svoju domovinu. Nije se odrekao svojih pisanja o Europi, ali je bio suočen s novom, za njega tvrdom stvarnošću. Ujedinjenje njemačkih zemalja u moćnu državu s naglim porastom industrijske proizvodnje i tehničkih inovacija stvorilo je političko stanje koje je potpuno obesnažilo svaku nadu u ostvarenje onih predodžbi do kojih je Hugou i nekim drugim germanofilskim pariškim intelektualcima bilo stalo. U posljednjim decenijama stoljeća nužno se nametnula spoznaja da budućnost Europe u dogledno vrijeme neće biti u znaku pomirenja nego, naprotiv, obilježeno suparništvom dviju velikih država.

O našoj zbilji sanjali su stoljećima

Danas svatko pismen zna da je nakon katastrofa u Drugom svjetskom ratu paneuropska zamisao s početka stoljeća jedan od najvećih duhovno-političkih projekata u europskoj povijesti. Europa, kontinent bez ratova, to je bila vizija koja je danas zbilja. (...)

Tko promatra postaje razvoja na putu prema Europskoj uniji, bit će sklon povjerovati da se stara misao o povijesti kao “učiteljici života” ponekad ipak može podudarati sa zbiljom. Poslije 1945. godine, u mnogočemu prijelomne, europske zemlje s demokratskim uređenjem odlučile su barem jednom poslušati savjet “učiteljice života” i poraditi na zbližavanju koje bi moglo - sjetimo se Kantovih riječi - smanjiti ili čak ukloniti opasnost novih oružanih sukoba. Marxova predviđanja s osnova 19. stoljeća znatnim su dijelom posve promašila ekonomska i politička zbivanja budućnosti. Povijesni kalendar današnje Europe (koja je blizu i ujedno daleko od Austrijančeva projekta) pokazuje, međutim, da je jedna od središnjih tvrdnji marksističke historiografije doista utemeljena, naime teza o bitnoj ulozi gospodarskih motiva u kulturnopovijesnim mijenama.

Da u godinama poslije rata nije bilo zajedničkih ekonomskih interesa Francuske i demokratskog dijela Njemačke (Savezne Republike), zatim Italije, Belgije, Luksemburga i Nizozemske, stanje na europskom Zapadu ostalo bi vjerojatno još godinama nedefinirano. Vodeći državnici većine zapadnih zemalja pokušali su, pod novim, povoljnim uvjetima, jedan od historijskih modela iz prošlosti: povezanost industrijske proizvodnje i političkih rješenja.

'Europa nije samo gospodarska unija' 

Dok su u prošlosti o europskoj ideji razmišljali pretežno pjesnici i filozofi, u posljednjih pedesetak godina zastupali su teoriju i praksu zbližavanja gotovo isključivo političari. Kod paradigmatskih filozofa 20. stoljeća, među kojima je najviše Nijemaca i Francuza, od Heideggera i Bergsona do Adorna i Foucaulta, razmišljanja o budućnosti kontinenta jedva su zastupljena.

Stoga treba istaknuti da je u prvoj godini 21. stoljeća Jürgen Habermas objavio raspravu u kojoj se založio za to da se tema ne prepusti samo oscilacijama političke prakse. Zatečeno stanje sažeo je u svojem tekstu “Treba li Europskoj uniji ustav?” (u zbirci eseja Zeitdiagnosen, 2003.) ovako: “Članice EU naveliko su zadržale, svaka pojedinačno, svoje ovlasti, ne samo na području kulture i naobrazbe, nego i u financijskoj, gospodarskoj i socijalnoj politici. No svoj novčani suverenitet prenijeli su na Središnju banku, od koje se očekuje politička neutralnost, pa su tako ispustili iz ruke važnu polugu intervencije.

Pošto je monetarna unija zaokružila gospodarski proces integracije, raste potreba za usklađivanjem pojedinih političkih poteza na mnogim područjima. Nacionalne države imaju različite pravne tradicije, socijalnopolitička uređenja te nekorporativne sporazume i carinske sustave. Stoga one reagiraju na raznovrsne načine, tako da interferencija nuspojava često djeluje kontraproduktivno. (...) Raskorak između uznapredovale gospodarske i hramljajuće politike integracije mogla bi se nadvladati politikom koja bi vodila prema višem stupnju političkih aktivnosti koje bi hvatale korak s dereguliranim tržištima. S toga gledišta može se europski projekt shvatiti kao zajednički pokušaj nacionalnih vlada da u Bruxellesu sebi vrate nešto od intervencijske moći koju je svaka pojedina kod kuće izgubila. Sadašnje stanje tako vidi Lionel Jospin, koji za područje eura zahtijeva posebnu gospodarsku vladu, a za budućnost i usklađivanje ukupnog oporezivanja poduzetništva.” (preveo V.Ž.)

Važno je napomenuti da Habermas u svojem eseju još jednom navodi riječi tadašnjeg francuskog premijera Jospina, također s odobravanjem. Premijer je u jednom govoru, iz svibnja 2001. godine, upozorio na to da je velika politička agenda Unije bila prepuna aktualnih gospodarskih pitanja. Ta su pitanja bitna, ali nisu jedina. Bilo bi nepovoljno kad bismo Europu shvatili samo kao tlo za uređenje ekonomskih odnosa, kao tržišni blok koji je spreman suprotstaviti se Americi, Kini i Japanu. Francuz i Nijemac suglasni su u tome da je Europa u mnogočemu nenadmašiva upravo u znaku kulturnih vrijednosti te pravnih i socijalnih tekovina.

Nije teško prihvatiti taj apel na europsku kulturnu svijest i duhovnu tradiciju, koja je trajno utemeljena u grčkom, židovskom, rimskom, renesansnom i prosvjetiteljskom naslijeđu. Razumljivo, i djelotvorna gospodarska organizacija Unije (pogotovo u godinama daljnjega proširenja) sigurno je jedno od obilježja novih tendencija na kontinentu, no ekonomska pitanja nisu svojstvena samo Europi. Specifična mogu biti samo pojedina rješenja. Posve singularno je, međutim, europsko višeglasje u susretu nacionalnih kultura, polifonija koja stvara koliko bogatstva, toliko i zajedništva. Bez njegovanja kulturne baštine ne bi bila osiromašena samo Europa, bio bi zakinut i cijeli svijet.

Idi na 24sata

Komentari 5

  • Dijadema 20.07.2022.

    Predivan čovjek, vrhunski intelektualac, nenadoknadiv gubitak.

  • Cherylin 20.07.2022.

    24 sata napiše "politolog"..valjda poliglot.. uglavnom nenadoknadiv gubitak za jednu malu Hrvatsku, sućut obitelji

  • 20.07.2022.

    I istina. Nitko ali baš nitko, nikada neće pomiriti ljude,različitih ideologija. Nema tog svemogućeg koji bi u tom uspio. Živi se,glasa, odlučuje se, voli se, mrzi ....se ali sve kako ideologija nalaže. 

Komentiraj...
Vidi sve komentare