Kad se bivšem suverenu NDH kao jedna od  opcija pojavila Argentina, Pavelić se odlučio za odlazak u tu zemlju. Draganović je, to su znali svi vodeći emigranti u Rimu i Italiji, bio ključni čovjek za odlazak. 
No, Poglavnik je – nakon neuspjelog odlaska Vladimira Krena, koji je prilikom pokušaja odlaska uhapšen i prebačen u Jugoslaviju, gdje mu je i suđeno, počeo sumnjati kako je Draganović suradnik Ozne, odnosno Udbe. 
Evo kako to potvrđuje Vladimir Kren, bivši zapovjednik zrakoplovstva NDH.
- U Rimu sam boravio u samostanu Tre fontane, rekao je Kren na suđenju održanom 1948. godine, nakon što su ga Englezi izručili Jugoslaviji. 
– Svećenici su nam, vjerojatno po uputama iz Vatikana, savjetovali da idemo u Argentinu gdje će se emigracija grupirati i tamo se može zaraditi. U papinskome uredu Assistenza Pontifice, za hrvatske emigrante radio je pjesnik Viktor Vida.
-Lako sam pribavio dokumente i koncem veljače 1947. krenuo sa suprugom za Genovu, da bismo odatle, noću 4. ožujka, otišli brodom Filipa za Argentinu, a za koji sam još u Rimu kupio karte. 
Kad je na pristaništu pregledala stvari, talijanska policija zatvorila je čekaonicu s putnicima, među kojima je bilo pedesetak-šezdesetak Hrvata. Prigodom kontrole dokumenata, svi muškarci iz Jugoslavije odvedeni smo u posebnu sobu, u kojoj se nalazio major Clissold, tajnik Angloameričke komisije za repatrijaciju raseljenih lica u Rimu. Govori dobro naš jezik, jer je ranije bio kulturni ataše u Britanskom konzulatu u Zagrebu. Poznaje, kako je istakao, prilike u Jugoslaviji, za vrijeme NDH i poslije rata. 
Pogledao nam je dokumente, kratko nas saslušao, i zatim većinu pustio na brod, dok je devetoricu, među kojima su, osim mene, bili poslanik u Sofiji Vladimir Židovec i Salih Baljić, konzul NDH u Ljubljani, zadržao u zatvoru u Genovi.

Od devetorice uhićenih, jugoslavenskim vlastima izručili su samo Židovca, Baljića i mene. U talijanskome zatvoru sam čuo govoriti, da o tome koga će izručiti, odlučuje Krunoslav Draganović, centralna ličnost hrvatske emigracije, koji kao da je neki ministar u Vatikanu.  A to su osobe koje mu se ne dopadaju.  Od svih kojima su one večeri dopustili da isplove u Argentinu, osobno poznam ministra unutarnjih poslova i poslanika u Italiji Antu Nikšića, glavnoga urednika Spremnosti, Franju Nevistića, bankara Junusa Mehmedagića i još desetak. Mišljenja sam da je Draganović u vezi s Pavelićem. Doktor Krunoslav Draganović je prefrigan, tajanstven i umišljen, i ističe važnost svoje uloge, da sve leži na njemu. Držanje i govor su mu tipično farizejski. Veoma poštuje novac i one koji ga imaju. Prema takvima je predusretljiv i prijazan. Bavi se i unovčavanjem odnosno izmjenom dragocjenosti. Draganović nije obljubljen kod velikoga dijela mlađih emigranata, oni ga smatraju lašcem i podlacem….
Pavelić se (kako potvrđuje i istraživane novinara Pere Zlatara)  godinu dana nakon uhićenja Krena, u studenom 1948. s Draganovićem dogovorio kako će se u Argentinu zaputiti pod lažnim identitetom, mađarskog inženjera Pabla Aranjosa (Aranjoš Pal, u verziji Marijana Krmpotića) sa rimskog aerodroma Fiumicino. 

BIJEG I SUMNJE 

Doista, prilično je izvjesno da mu je Draganović pribavio isprave. Samo, s kojim ciljem? To već nije posve jasno. Pavelić je trebao avionom doći do Genove, tamo se naći s Draganovićem i onda brodom otploviti u Latinsku Ameriku. No, nešto ga je spriječilo da ode u Fiumicino. Do Genove je ipak otišao automobilom. Otuda je brodom Sestrierre otišao u Peronovu državu. Prema jednoj verziji, ispraćen od Draganovića. Prema drugoj, skrivajući se od njega…
Ante Pavelić je, kako se čini, bio jedan od najutjecajnijih faktora koji su doveli do širenja priče o Krunoslavu Draganoviću kao suradniku Udbe. Za njenu se popularizaciju pobrinuo i Ante Ciliga, ex komunist, trockist, globtroter, intelektualac i novinar koji je poznavao obojicu, i Pavelića i Draganovića. 

„Pod poglavnikovim utjecajem,  stari komunista Ciliga, koji je 1942, nakon što su ga slomili u Jasenovcu, prešao na ekstremnu ustašku stranu i danas je emigrant u Rimu“ piše Zlatar u svom romanu o ubojstvu Pavelića pa nastavlja: „Ciliga tvrdi da je Draganović bio u dobrim odnosima i s onima koji hrvatske borce šalju u UDB-ine šake. Pri tom misli na engleskog majora Stevena Clissolda, koji nam je izručio nekoliko ustaških kapitalaca. Očito da mu je šlagvort dao sam Ante Pavelić koji nije mogao da zaboravi Draganovićeve prijekore u Genovi. I Vinko Nikolić je naveo da mu je poglavnik u više navrata rekao kako ga je velečasni kanio isporučiti Englezima."
Vinko Nikolić dodaje da Paveliću nije palo na pamet poslušati Draganovićev savjet da se ukloni iz hrvatske politike: 
-Nakon toga, dr. Pavelić doputovao je u Argentinu. Svjedok sam da mi je u našim prvim susretima dr. Pavelić opetovano i uvjerljivo govorio: da smo dobro poveli našu narodnu stvar (općehrvatsko okupljanje) da neka nastavimo tako i nadalje, a da se on više neće miješati u hrvatsku politiku, jer da je on završio svoje. 

Reče mi tada: ‘Ako budete od mene trebali kakav savjet, znaš gdje sam.'’ 
Nažalost, nije se on toga držao. Tko je kriv da je dr. Ante Pavelić ponovno zašao u tu jadnu hrvatsku politiku, da li bi to tko znao i mogao objasniti? Kakve su posljedice od toga, znano nam je svima. Jedno je sigurno: da on nije ponovno mutio u hrvatskoj politici, ne bismo se i danas vrtjeli u začaranom ustaškom krugu, iz kojega kao da ne nalazimo izlaza…” 

ATENTAT 

Denis Kuljiš  među rijetkima je publicistima, uz Lopušinu, koji popisu Draganovićevih poslodavaca  dodaje i Udbu.  
„Meni je“ reći će Kuljiš  -  „jedino žao što se svi ti geniji nisu pozabavili glavnom pozornicom hladnoratovske špijunaže četrdesetih godina - Rim je tada bio glavna scena, a najveća zvijezda, dvostruki  špijun Vatikana i Udbe Krunoslav Draganović, pomoćnik sarajevskog biskupa, koji je u inozemstvo prebacio Pavelića, a zatim ga odao `našima`, da bi ga u Buenos Airesu ustrijelio jedan rimski četnik, crnogorski emigrant, suradnik SID-a (jugoslavenske inozemne tajne službe), koji je na samrtnoj postelji, ispovjedivši se i vrativši u okrilje Pravoslavne crkve, izdiktirao memoare što su prije nekoliko godina nezapaženo publicirani u Podgorici“…
 

„SPASIO SAM ANKU BERUS“

U Životopisu, Draganović je – uvijek treba imati na umu: u policijskoj konfinaciji – objavio neka začuđujuća otkrića.
Među ostalima, baš je on intervenirao kod ustaša za Anku Berus, komunistkinju koja je nakon rata postala prva žena ministar u komunističkoj Jugoslaviji.
Draganović je poznavao, još od mladosti u BiH, dosta važnih komunista. Među ostalima, išao je u školu sa generalnim sekretarom KP Jugoslavije, Josipom Čižinskim – koji je, zbog ljubavi prema Maksimu Gorkom, uzeo pseudonim Gorkić, Milan Gorkič. Bio je dobar i s bratom Džemala Bijedića, kasnijeg jugoslavenskog premijera…

Istražiteljima Draganović sebe vrlo iskreno opisuje kao uvjerenog hrvatskog rodoljuba, koji je 10. travanj dočekao „sa suzom u  oku…“ (nastavit će se)

Na svim kioscima potražite novu knjigu 'Krvava ruka Udbe' po cijeni od 39,90 kuna.