Realno, Vili Beroš postao je problem za Andreja Plenkovića onoga trenutka kad je na parlamentarnim izborima osvojio više preferencijalnih glasova od njega. A u HDZ-u, zna se, nitko ne smije biti popularniji od šefa stranke.

I tko je nedavno visoko letio, sada nisko pada.

Plenković se distancira od Beroša oko afere Cijepise, Zdravko Marić ga javno napada zbog dugova u zdravstvu (zaboravite ono o slučajno upaljenim kamerama), ministar zdravstva nalazi se na streljani zbog nabavke lijekova, zbog rasporeda cijepljenja, zbog širenja korone, a ne zaboravimo ni onu aferu s namještanjem ravnatelja bolnice i famoznim telefonskim razgovorom s Plenkovićevom prijateljicom Dijanom Zadravec...

Kao što ne treba ni zanemariti Beroševu poruku, također izrečenu pred upaljenim kamerama na sjednici Vlade, kako je reforma zdravstva na premijerovu stolu.

A sada bi Beroševa smjena mogla biti na dnevnom redu Hrvatskog sabora.

Drugi, a isti

To je tipični HDZ-ov paradoks: jednog ministra koji je odletio iz Vlade zbog afera zamjenjuje ministar koji bi također mogao odletjeti zbog afera.

Vili Beroš postao je slučajni ministar, ali mogao bi - i trebao - otići s ministarskog mjesta zbog nimalo slučajnog grijeha. Namještanje poslova prijateljima utabana je praksa HDZ-ovih vlada i uklesana u kamen od stoljeća sedmog.

Ipak, tajming ovog otkrića novi je problem koji je Beroš priuštio Plenkoviću. 

Afera CijepiSe predizborna je municija za oporbu, a ujedno nešto što si Plenković sada teško može priuštiti. Ne nakon što je na brzinu ugasio pobunu veledrogerija i kupio predizbornu sreću umirovljenika. A još manje odgovara mu saborska i medijska rasprava o smjeni nekada najpopularnijeg hadezeovca i ministra kojem se pljeskalo s balkona i kojem su djeca slala crteže.

Nije baš pohvalno gubiti ministre u predizbornoj kampanji.

Model djelovanja

No koliko ova afera govori o Viliju Berošu, ona još više govori i o samom Plenkoviću. O modelu rada njegove Vlade i ministara, kao i o činjenici da se aferaški odljev članova Vlade nastavlja i u drugom mandatu.

Sad se govori o Berošu, jučer se govorilo o Tomislavu Ćoriću - a možda će se govoriti i sutra - javnost govori o ministrima samo kad proizvedu neku aferu, a kad se ne govori o aferama, govori se o nesposobnosti. Dok se premijer nalazi na vrhu te piramide nemoći.

Ne samo da je ministar o kronično najosjetljivijem resoru ponovno na udaru, ne samo da taj ministar u devastiranom resoru producira afere umjesto reformi, već i premijer Plenković opet ima više posla s vlastitim ministrima, nego s državom u stanju poluraspada.

Pokazuje mišiće

Može Plenković sada puštati Vilija Beroša da se kuha u vlastitom soku, da se izvlači iz trnja u koje se sam ubacio, da mu čak smješta medijske klopke i otvara hajku na Vladi, no što dulje to traje, to se premijer dublje u tom blatu utapa. 

Da je doista htio, premijer je mogao to riješiti promptnom smjenom čim je postalo jasno o čemu se radi. Sada, porukama da će braniti Beroša od oporbenog zahtjeva za smjenom Plenković je prisiljen pokazivati mišiće pred HDZ-ovim biračima, ali i pristaje ustati u obranu aferaškog ministra.

A time i u obranu modela na koji funkcionira njegova Vlada. Aferaškog, klijentelističkog, potencijalno koruptivnog.

Kad brani Beroša, Plenković zapravo brani sebe.

I nema nikakve sumnje da će Plenković u narednom periodu tražiti najpovoljniji trenutak da se riješi Beroša, vjerojatno već nakon lokalnih izbora. Međutim, Beroš nije bio iznimka, baš kao ni plejada bivših Plenkovićevih ministara, već je utvrdio staro pravilo.

I zbog toga se u Saboru mora raspravljati i o opozivu Plenkovića.