Nakon nesretne ljubavi s njegovom Nevenkom, nesuđeni svećenik iz Zenice Žarko Hrgić (61) poput pećinskog čovjeka, bez igdje ičega, zime dočekuje doslovce pod zemljom. U ljubav razočarani Tarzan, kako ga ljudi zovu od milja, pobjegao je od žena nastanivši se u maloj pećini pokraj Babine Rijeke, samo kilometar od središta Zenice. Dok mnogi pomišljaju kako je Žarko sišao s uma, on nasmijan tvrdi da je u svojoj pećini sretniji od mnogih koji žive u vilama.

- Dobro je ovo, dobro. Ima ovdje komocije, i za jednog čovjeka ovo je dovoljno. Ima tu i visine da mogu stajati. Počistim ja to, ali vidite, sve je to živi kamen i zemlja. Imao sam i tepih, ali nije dobro kad se navlaži, vlaga nikako ne izlazi pa odoše pluća - objašnjava nam Žarko.

- Za ovu rupu u stijeni saznao sam još kao dijete. Tada nisam ni slutio da će mi ovo jednom biti dom. Pobjegavši od žena, želio sam biti svoj čovjek, i evo me tu, u ovoj mračnoj udubini dijelim prostirač sa svojim psima, iako ne govore, najbolje me razumiju - kazuje Žarko Hrgić i nastavlja: 
- Eto, i ono malo hrane što dobijem, podijelim sa pisma – otkriva nam svu bijedu i radost svoga života samotnjak Žarko, ne ispuštajući umiljatog psa iz naručja. Mračna je to i vlažna rupa u stijeni od samo nekoliko kvadrata u kojoj se, pričaju mještani, nekad čuvao alat iz obližnjega kamenoloma, a za posljednjega rata dogradili su vrata pa je poslužila i kao zarobljenička tamnica.

"Medvjeđi brlog"

Nama je od samog pogleda unutra i udisaja zagušljivog zraka bila muka. I za korak u mračnu jazbinu nedostaje odlučnosti jer Žarkov dom više sliči na vučji ili medvjeđi brlog nego na ljudsku nastambu s početka 21. stoljeća.

- Kad sam prvi put kročio u pećinu, uznemirio sam šišmiše koji su mi nakon igre ubrzo prepustili svoje utočište. Prve noći spavao sam k’o zaklana ovca. Nemam vode, ni svijeću, ni grijanja nemam, ali mi ništa ovdje ne nedostaje. Ma, sve je dobro. Ljeti i zimi okupam se tu u rijeci ispod mosta. Kad je vani minus dvadeset, u mojoj je rupi garant uvijek plus deset stupnjeva. Za mene je ovo hotel najviše kategorije i nimalo se ne kajem što živim poput vuka samotnjaka – priča nasmijani Žarko
dok metlom od pruća uklanja žuto lišće ispred utabanog blatnjavog ulaza u svoj neobični kameni dom. Iako živi bez struje, svijeća, vode za piće, grijanja, odjeće, a često i hrane koju mu katkad daju dobri ljudi, Žarko se ne žali. Kaže da i ne zna što se oko njega i u svijetu zbiva jer nikakve vijesti gotovo i ne dopiru do njega. Za ovoga dobroćudnog samotnjaka vrijeme kao da je stalo prije deset godina kad se uselio u malu špilju. Mještani pričaju da ga se često može vidjeti u potrazi za hranjivim biljem i korijenjem.

"Nije teško"

- Ma nije teško, može se izdržati. Zdrav sam ja još ko čelik. Svaki drugi dan propješačim i 40-ak kilometara od Zenice do
Viteza i natrag - priča Žarko. 

Za jakih kiša u Žarkovu jazbinu iz kamenog stropa nadiru mlazevi vode. Nerijetko mu odlomljeni komadići stijene padnu na glavu pa se snalažljivi Žarko zaštitio prućem i najlonom.

Kaže kako nije jedini koji živi pod zemljom. 

- U Konjicu u kamenoj stijeni živi neki Danilo. Kod njega je rupica mala k’o u miša, a ne k’o ovo kod mene, on se nema gdje okrenuti – sretan je sa svojim kamenim domom Žarko. 

Zeničani koji ga poznaju kažu da je dobričina koju su “dotukle” žene nakon čega mu je puk’o neki čip pa se, bježeći od svih, sklonio u pećinu. Ljudi su prestali živjeti u špiljama prije mnogo tisuća godina, ali još ima onih, poput Žarka,
koji takvo stanovanje smatraju najzdravijim.

Htjeli ga izbaciti iz špilje jer nema dovoljan broj požarnih izlaza

Engleski borac za zaštitu okoliša Hilaire Purbrick godinama je spokojno živio u špilji na svom komadu zemlje u Brightonu. No gradske vlasti prije tri godine takav su mu život zabranile, jer njegov dom nema dovoljan broj požarnih izlaza. 

Dva metra široka špilja bila je dom neobičnom stanaru punih 16 godina dok gradsko vijeće nije zaključilo kako nema dovoljan broj požarnih izlaza te je Purbricku zabranjeno živjeti u njoj. Nakon što je ignorirao njihovu naredbu, gradski su
birokrati ishodili sudski nalog da ga se izbaci iz špilje.

Prema pisanju londonskog Telegrapha, Purbrick se 2007. odlučio žaliti Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Tvrdi da je sudska odluka povrijedila njegova osnovna ljudska prava. 

- Još živim u špilji, a planiram i ostati u njoj. Znam mnogo ljudi koji na svojoj kući imaju samo jedna vrata i nemaju požarni izlaz - rekao je Hilarie Purbrick za Telegraph. 

Još 1999. godine gradske su ga vlasti pokušale izbaciti iz njegove špilje jer je navodno vodio ilegalnu trgovinu povrćem.
Purbrick se tada izvukao govoreći kako ima tek jednog kupca, i to je bila trudnica koja je kupovala njegove prokulice...