Nakon što je BDP u trećem kvartalu pao za 0,2 posto, 15 zemalja koje su uvele euro i službeno su ušle u recesiju u studenome 2008. godine. Po definiciji recesija nastupa nakon dva kvartala negativnog gospodarskog rasta. Ona je najprije pogodila Njemačku i Italiju, a onda i cijelu eurozonu. Nakon mirenja sa gorkom istinom, uslijedio je najgori scenarij - otpuštanja radnika počinju biti svakodnevni scenarij, a većina vlada iz mjeseca u mjesec prilagođava tekuću politiku povećavajući deficit. One zemlje koje ne mogu povećati dug odlučno režu troškove. Nizozemski osiguravatelj Ing otpušta 7000 radnika, a s tisućama otkaza slijede ga Philips, Intel Nissan, Metro, Bosch i drugi.
Kritično je bilo sve do rujna 2009. Tada je Europska komisija u svom izvješću procijenila da eurozona izlazi iz recesije. Upozorili su i dalje na veliku neizvjestnost i zadržali prognoze pada BDP-a eurozone i EU za 4 posto unatoč boljim izgledima za drugu polovicu godine. No stanje je početkom 2010. godine u nekim država bilo daleko od bajnog. U tome je prednjačila Grčka. Njihova vlada je uljepšavala, skrivala, na kraju čak i lagala o visini duga države, ne samo građanima, jer je to valjda i normalno, nego i Europskoj uniji. Deficit sa nevjerojatnih 12,7 pokušavaju nekako skresati na 9,1 posto. U ožujku 2010. zemlje članice eurozone dogovorile su plan pomoći Grčkoj. Plan uključuje usklađene bilateralne zajmove zemalja članica i u manjem dijelu doprinos MMF-a.
Svi su se nadali boljem, a onda je uslijedio teški udarac iz Italije
Grčki deficit slijedila je i Irska, koja je prva od zemalja eurozone službeno ušla u recesiju. Te kobne 2010. imala je deficit od 11,6 posto, a kriza nije zaobišla ni Španjolsku i Portugal. Europa je strahovala, a onda je došla i 2011. Svi su se nadali i vjerovali da se mogu umanjiti posljedice dužničke krize. No, crnoj statistici priključila se i Italija. U srpnju se srušila vrijednost dionica vodećih talijanskih banaka i tvrtki. Iz MMF-a tada je došlo upozorenje da euro možda neće preživjeti dužničku krizu te da bi se trebalo početi razmišljati i o mogućem raspadu eurozone. Uslijedio je i hitan sastanak njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja, koji pokušavaju svim silama spasiti euro i prevladati krizu u eurozoni.
Europski čelnici su u listopadu 2011. nakon maratonskog sastanka od 10 sati dogovorili kako će se povećati kreditna sposobnost Europskog fonda za financijsku stabilnost za oko četiri puta. Dogovoreno je i povećanje temeljnog kapitala banaka. Usuglasili su se s bankama kako će one dobrovoljno 'srezati' dugove Grčkoj. Talijanski premijer Silvio Berlusconi obećao je kako će njegova zemlja biti štedljivija te je rekao kako će do 2014. svoj dug s 120 posto BDP-a smanjiti na 113 posto.
Grčka - 'zemlja slučaj'
Nekoliko dana nakon ključnog sastanka ponovno problemi sa Grčkom. Odluka grčkog premijera Georgea Papandreoua da o paketu za spas iz dužničke krize raspiše referendum razbjesnila je domaću oporbu i partnere iz EU. Nakon takve odluke pale su cijene dionica na burzama. Samo dan poslije grčki premijer promijenio je mišljenje o referendumu. Premijer je učinio kompromis, ali i oporba, koja je podržala mjere štednje koje bi trebale spasiti Grčku.
Uslijedilo je izglasavanje povjerenja Papandreouovoj vladi obzirom da je zemlja bila na rubu. Povjerenje je ipak dobio, no dan poslije Papandreou je u dogovoru s oporbenim čelnikom Antonisom Samarasom podnio ostavku na mjesto premijera. Grčku prijelaznu Vladu nacionalnog jedinstva preuzeo je Lucas Papademos, koji će joj biti na čelu do parlamentarnih izbora u veljači 2012.
Poslije njega sa čela svoje vlade otišao je i talijanski premijer Silvio Berlusconi, kojeg je zamijenio Mario Monti. Prvi put neki je ministar prilikom najavljivanja mjera štednja zaplakao. Emocije su obuzele talijansku ministricu rada i socijalne politike, Elsu Fornero, koja se rasplakala dok je govorila o rezanju mirovina. Loše vijesti javnosti je umjesto nje morao priopćiti premijer Monti.
Velika Britanija odabrala put u izolaciju?
Početkom prosinca članice Europske unije izglasale su 'Merkozy mjere', odnosno novi sporazum o porezima i budžetima koji su osmislili Angela Merkel i Nicolas Sarkozy. Jedina zemlja koja se protivila toj proračunskoj politici bila je Velika Britanija. Britanski premijer David Cameron rekao je kako mora štititi interese svoje zemlje, uključujući i financijsko tržište.
Britanci su bili protiv sporazuma jer EU namjerava uvesti između ostalog i veći nadzor nad financijskom industrijom, što bi moglo smanjiti moć London Cityja, najvećeg europskog financijskog središta. 'Merkozy mjere' između ostalog predviđaju i uvođenje kazni za zemlje koje se ne budu držale kriterija za gospodarsku stabilnost. Dogovorili su i zajednički fond za pomoć od 500 milijardi eura.
Europske burze ponovno su 14. prosinca potonule u crveno zbog mogućnosti smanjenja kreditnog rejtinga članicama eurozone, koji bi produbio dužničku krizu. Tečaj eura pao je na najnižu razinu u 11 mjeseci, a u jednom trenutku bio je na vrijednosti od samo 1,3009 dolara. Osim europskih, minuse bilježe i azijske burze kao i Wall Street.
Kako god okrenete, svjetlost na kraju tunela još se ne vidi, a budućnost je uistinu neizvjesna...