Umirovljeni hrvatski branitelj Ivan Jagustin (54) iz Vodnjana, unatoč teškoj bolesti zbog koje mu je amputirana ruka, trči maratone i ne predaje se.
Maratone trči 35 godina, a iako mu je prije pet godina dijagnosticiran rak kostiju, nije odustao od trčanja.
- Najduži maraton koji sam trčao je bio dug 70 kilometara, i to Zagreb - Čazma. To sam pretrčao za pet sati. Rekreativac sam koji obožava trčati i trčanje mi ulijeva nadu u život - rekao je Jagustin. Iza njega je 80 velikih i 50 manjih maratona.
- Iako nemam ruku i dio torza, nema predaje. Ruku sam izgubio prije četiri godine, a karcinom mi se sad proširio na pluća i bubrege. Ne razmišljam o bolesti, ne želim. Borim se te idem dalje zahvaljujući jakoj vjeri u Boga, vjeri u sebe i ljude koji mi pružaju podršku da ne posustanem. Moj život je u Božjim rukama, a sve što radim, osim za sebe, radim za druge - rekao je Ivan.
Trenutačno pije kemoterapiju u tabletama, pa je, kaže, zbog njih posijedio. Bio je na gospićkom i karlovačkom ratištu. Kad je doznao da boluje od karcinoma kostiju, šokirao se.
- Ne mogu opisati taj osjećaj kad ti liječnici kažu takvu strašnu vijest. Nije bilo vremena za čekanje. Čak sam razmišljao o suicidu, ali sam se uspio oduprijeti takvom razmišljanju - priznao je Jagustin.
Kaže, kad se sve to prođe i preživi, ostaje vjera.
- Zbog toga vjerujem u sebe i trčim, trčim koliko me noge nose. Trčat ću dok god budem disao - kroz suze je ispričao.
Iako se bori s vlastitom teškom situacijom, posvetio se i dobrotvornom radu.
- Kao pacijent na odjelu kemoterapije pokrenuo sam akciju prikupljanja televizora za tamošnje bolesnike. Mnogi me pitaju kako tako teško bolestan uspijevam trčati, a ja kažem da je sve moguće uz vjeru. Bog tako želi, da kroz trčanje svjedočim sudbinu i kažem ljudima da nema predaje. Nada uvijek postoji, ja sam svjedok - tvrdi.
Kaže kako je, doznavši da je dobitnik nagrade Ponos Hrvatske, dobio dodatnu motivaciju da nastavi istim putem.