Ivan Pavao II., karizmatični Papa koji je 27 godina bio poglavar Katoličke crkve, i papa Ivan XXIII., sazivatelj Drugog vatikanskog koncila, zvan Dobri papa, bit će proglašeni svetima 27. travnja, prvu nedjelju nakon Uskrsa. Tim povodom cijeli tjedan, svaku večer, objavljujemo priče o njima u specijalu Kanonizacija Pape.

Ivan XXIII. slavljen je zbog svoje uloge u Drugome vatikanskom koncilu, a nakon njegove smrti 1963. zabilježeno je tek jedno čudo, ali papa Franjo smatra da je to dovoljno jer je Ivan XXIII živio svetačkim životom, u herojskoj vrlini. 

Čudesno ozdravljenje redovnice Caterine Capitani

Čudo o kojemu je riječ verificirano je za njegovu beatifikaciju 2000. godine i papa Franjo odlučio je da se ide izravno na kanonizaciju. Kako kažu stručnjaci, kanonizacija u Katoličkoj crkvi samo na zemlji formalizira ono što već jest na nebesima.

Papi Ivanu XXIII pripisuje se čudesno ozdravljenje francuske redovnice Caterine Capitani iz družbe Kćeri ljubavi. Njezina bolest se pojavila 1962. kada je imala 18 godina, samo nekoliko mjeseci nakon što se zaredila. Osjećala je nepodnošljivu bol na području između srca i trbuha.  Ignorirala je bol, a onda je počela povraćati krv. Uslijedila su brojna klinička ispitivanja, kontrole i liječenja po bolnicama. Napuljske bolnice nisu uspijevale otkriti uzrok i nakon nekog vremena su digle od nje ruke. Na kraju je Capitani završila kod dr. prof. Giuseppea Zanninija, poznatoga svjetskog stručnjaka za kirurgiju krvnih žila. Operacija je trajala pet sati. Odstranjen joj je želudac, osim jednog djelića veličine šljive, a izvađene su i gušterača i slezena.

Izliječile su je moći pape Ivana XXIII

Prije operacije rekla je da se molila Djevici od Pompeja kojoj je oduvijek bila odana. Idući dan, dok je zahvaljivala Djevici na uspješnoj operaciji, jedna od redovnica joj je rekla da ju je papa Ivan spasio. Stavila je njegovu sliku uz Katarinin krevet i čitavu noć se molila. Capitani joj nije vjerovala, ali je zadržala sliku Pape.

Dva tjedna nakon te operacije počela je u velikoj količini povraćati želučane sokove koji su bili toliko kiseli da su palili kožu. Dr. Zannini više nije znao što bi s njom, pa ju je poslao u rodni zavičaj misleći da će joj tamošnja klima pomoći. No, nakon dva mjeseca Capitani je ponovno bila u bolnici. Na trbuhu se stvorio otvor kroz koji su izlazili želučani sokovi, a tjelesna temperatura se popela na visokih 40 stupnjeva. Liječnici su joj dijagnosticirali upalu plaća i potrbušnice.

19. svibnja 1966. Capitani je položila redovničke zavjete kao da je na samrti, iako nije bila dovršila novicijat. Primila je i sakrament bolesničkog pomazanja.  22. svibnja redovnice su joj donijele moći pape Ivana XXIII iz Rima - komad plahte na kojoj je Papa umro. Capitani je relikviju stavila na ranu na trbuhu te se molila Papi da ju uzme na nebo. U snu je čula muški glas kako zaziva njezino ime, mislila je da je to dr. Zannini. No, kad se okrenula ugledala je papu Ivana koji je stajao uz njezin krevet, kasnije je ispričala Capitani. Držao je ruku na njezinoj rani te joj rekao da su mu se mnogi molili, ali rijetki tako predano kao ona. 

Papa Ivan obratio joj se u snu

- Ne boj se, sada si izliječena. Držat ću ruku na tvojoj rani. Jedi sve što si jela i prije. Nazovi liječnika neka ti spusti temperaturu, pregleda te i vidjet ćeš da je sve prošlo - rekao joj je Papa, govorila je kasnije Capitani.

Vizija je nestala, a tek kasnije je shvatila što se dogodilo. Pitala se je li sve bio samo san. Nije više osjećala bol. Kada su redovnice ušle u sobu vidjele su Caterinu kako sjedi u krevetu, rekla im je što se dogodilo. Donijele su joj hranu, a nakon što je sve pojela, redovnice su mislile da je sve izašlo kroz ranu. Međutim, nije ničega bilo. Redovnice su u čudu pale na koljena, plakale su od sreće. Rana je potpuno nestala, a kasnije više uopće nije bilo tragova bolesti.